To je na svojoj koži nedavno osjetio Ivan Landeka iz Vinkovaca, našavši se među onim nesretnicima koji su, tijekom vožnje, negdje izgubili magnetsku karticu izdanu na ulasku na autocestu Zagreb - Rijeka. Konkretno, karticu je dobio na Grobniku, a prilikom izlaska u Lučkom shvatio da ju je zametnuo. “Djelatnik mi je pojasnio da tu ne može ništa i da mi mora naplatiti najdužu relaciju od Dubrovnika do Zagreba, a ja sam to na kraju prihvatio priznavši da sam si sam kriv”, priča naš čitatelj. No, potom je uslijedio šok nakon što mu je naplaćen dvostruki iznos najduže relacije - dakle dvije dionice od Dubrovnika (Čarapine) do Zagreba - stanjivši mu novčanik za izdašnih 464 kune", piše Jutarnji list.

“Nisam mogao vjerovati. Ok, nije čovjek kriv, radi svoj posao - ali kako je moguće da se za gubitak kartice naplaćuje dvostruka najdulja relacija?” pita se Landeka. I pritom nije jedini.

Prema podacima HAC-a, u 2020. godini, od ukupno realiziranih 43 milijuna transakcija, njih 5600 odnosilo se na situacije u kojima korisnik nije imao odgovarajuću magnetsku karticu. No, zašto je kao kazna propisana dvostruka najduža relacija? Iz HAC-a pojašnjavaju kako sustav naplate cestarine i očitavanja magnetnih kartica radi po zadanim parametrima te kako magnetska kartica služi za  utvrđivanje stvarnog korištenja usluge, što znači da korisnik autoceste ima obvezu plaćanja cestarine, ali i povrata magnetske kartice. U situacijama u kojima je korisnik karticu zagubio, prekršio je Opće uvjete poslovanja plaćanja cestarine u slučaju čega je propisana ugovorna kazna u visini dvostrukog iznosa cestarine od mjesta izlaska s autoceste prema važećem cjeniku za najdužu dionicu i odgovarajuću skupinu vozila. Iznos dvostruke najduže dionice u HAC-u opravdavaju pokušajem sprečavanja zloporabe, ali tvrde i kako se isti način penalizacije primjenjuje i drugdje u svijetu.

“Recimo, u ostalim europskim zemljama s istim sustavom naplate cestarine kao što su Italija ili Francuska. Napominjemo da ugovorna kazna nije donesena s ciljem kažnjavanja korisnika već prvenstveno predstavlja dio financijske dokumentacije poslovanja i zaštite prihoda od cestarine, a posljedično služi i u svrhu sprečavanja eventualne zloupotrebe i manipulacije korištenja autocesta. Ugovorna kazna naplaćuje se od uvođenja sustava naplate cestarine”, pojašnjavaju u HAC-u, a da su otvorena srca, dokazuju kroz činjenicu kako korisnici koji su platili penale, u slučaju da naknadno pronađu izgubljenu karticu, imaju pravo ostvariti povrat sredstava u razlici između naplaćene kazne i stvarno prijeđene relacije. Ipak, nas je zanimalo koliko HAC godišnje naplati novca na ime ovih penala, a ubrzo smo doznali kako je riječ o impresivnoj svoti - čak 2,4 milijuna kuna, koliko je u 2020. godini evidentirano zaduženja po osnovi predmetnih transakcija u informacijskom sustavu naplate cestarine. Iz HAC-a međutim naglašavaju kako tu brojku treba uzeti s oprezom jer je u ukupno iskazanom iznosu “uključen i iznos korištene dionice, a koji upravo zato što korisnik nije predao naplatnu karticu temeljem koje se utvrđuje korištena dionica, nije moguće utvrditi”. Kažu kako iz tog razloga nije moguće utvrditi stvarni iznos koji se odnosi isključivo na ugovornu kaznu, a koji na korištenu dionicu jer je u tom iznosu uračunata i cestarina koju bi korisnik platio da je postupao po Općim uvjetima i da je imao valjanu naplatnu karticu.

“Navodimo primjer korisnika koji prilikom izlaza s autoceste Zagreb - Lipovac na naplatnoj postaji Zagreb istok nije predao magnetsku karticu i pretpostavimo da je ulaz ostvario na naplatnoj postaji Lipovac. Korisniku se naplaćuje iznos od 256 kuna, ali u tom iznosu je i iznos korištene dionice od 128 kuna. Međutim, korisnik je mogao ostvariti ulaz na bilo kojoj naplatnoj postaji i u tom slučaju su različiti iznosi korištene dionice, odnosno iznosi ugovorne kazne”, tvrde u HAC-u.

Lani su zaprimili 813 pritužbi korisnika ili izjava o neplaćenoj cestarini koje se odnose na gubitak kartice, a od čega je u konačnici 640 prigovora riješeno pozitivno - odnosno korisniku vraćen iznos ugovorene kazne, umanjen za iznos stvarne dionice. Ipak, u odnosu na ukupan broj transakcija koje su se odnosile na naplatu penalizacije, riječ o samo 11 posto njih koji ostvare pravo na povrat. Sve u svemu, još jedan razlog da se razmisli o uvođenju vinjeta, a državnu tvrtku oslobodi birokratske gnjavaže s penalizacijom.