Pristojnost i ljubaznost se mogu naučiti, pa i uspješno odglumiti, no ne i empatija. Ona je blago srca i bogatstvo, a oni kojima je empatija gorivo za neumoran rad na pomaganju ljudima – ponos su zajednice. Ponos Hrvatske, u novom ciklusu izbora 24 sata, su Spomenka Tomašić i Renata Bermanec, predane članice Udruge Pomoć neizlječivima te zdravstvene djelatnice, koji se na svečanosti u Zagrebu primile ovu respektabilnu nagradu.

Župan Međimurske županije Matija Posavec prisustvovao je dodjeli nagrada te osobno čestitao Renati i Spomenki, istaknuvši da dijeli ponos svih Međimurki i Međimuraca zbog nagrade koja je uistinu stigla u prave ruke: „Ova nagrada je potvrda vaše humanosti, hrabrosti i dobrote koju svakodnevno pružate najpotrebitijima, a svojim djelima i nesebičnosti, zadužili ste mnoge od nas“, rekao je župan te doda: „Vaše veliko srce koje svakodnevno na najljudskiji mogući način darujete ljudima u potrebi, vrijedno je istinskog poštovanja, jednako kao i vaše vještine i znanja. Svima nama je primjer koliko je važno pogledati oko sebe i pružiti pomoć kada smo u mogućnosti, koliko je važno ne okretati glavu od teških situacija u kojima se ljudi mogu naći. Najmanje što možemo zauzvrat učiniti jest da vam budemo na raspolaganju i da vam budemo podrška i na taj način zahvalimo za vaš doprinos zajednici“, ističe župan, uz kojeg su svečanost dodjele nagrade Ponos Hrvatske u Zagrebu pratile i obitelji dobitnica te pročelnica Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb Međimurske županije Sonja Tošić Grlač, te voditeljica Odsjeka za socijalnu skrb Elizabeta Najman Hižman.

KAD BOLEST ZAMRAČI SVJETOVE…

Spomenka Tomašić, prvostupnica sestrinstva, dugogodišnja je djelatnica Županijske bolnice Čakovec, zaposlena u Centralnoj dnevnoj bolnici s kemoterapijom, te jedna od inicijatorica osnivanja Udruge Pomoć neizlječivima, odnosno organiziranja palijativne skrbi na području Međimurja.

Kada bolest zamrači svijet čovjeka i njegove bližnje obuzme beznađe, većina ljudi sklanja se od takve atmosfere i osobe u potrebi ostaju na pustoj vjetrometini. Unošenje topline u takve svjetove, posao je Spomenke i Renate. Njihova najvažnija 'oprema' je srce neizrecivom snagom vezano uz čovjeka i njegovo pravo na dostojanstvo. No, svoje mjesto u toj predanosti imaju i profesionalna znanja, o čemu Spomenka kaže: „Palijativna skrb je aktivna, sveobuhvatna briga za bolesnike oboljele od neizlječive, uznapredovale bolesti koja više ne reagira na postupke liječenja. Afirmira život, umiranje promatra kao normalan proces, sastavni dio života, ne ubrzava niti odgađa smrt. Bolesniku se pristupa holistički, promatra ga cjelovito sa svim njegovim potrebama, a to su potreba za ublažavanjem boli, samopoštovanjem, pažnjom, pripadanjem, suosjećanjem i komunikacijom. Palijativna skrb mora biti besplatna i dostupna svima“, pojašnjava Spomenka Tomašić. Iz njezinog pojašnjenja jasno progovara struka, a između redova se osjeća čvrstina kojom pristupa svakom pacijentu, i onom hospitaliziranom i onom kojem dolazi na prag kao volonterka. Dati srce čovjeku ne znači isključivo suosjećati, biti tužan, ili sažalijevati. Dati srce znači pružiti snažan, siguran oslonac. Koliko je Spomenka Tomašić uspješna u tome, znaju svi koji su je makar i na trenutak susreli u odori medicinske sestre u Dnevnoj bolnici ili kao volonterku udruge. Zbog skromnosti, ne ističe da palijativnu skrb pruža u svoje slobodno vrijeme. Takvu snagu može stvoriti samo istinski altruizam, kakav krasi Spomenku Tomašić i Renatu Bermanec, žene s misijom.

Renata Bermanec prva je magistrica palijativne skrbi u Hrvatskoj, a studirala je u Velikoj Britaniji, gdje se i rodila ideja o formiranju udruge Pomoć neizlječivima, koju je realizirala uz pomoć pedijatrice Verice Jačmenice Jazbec i Spomenke Tomašić: „Osnivanjem udruge Pomoć neizlječivima te 2010. godine, željeli smo pomoći razvoju palijativne skrbi u Međimurju, čemu danas svjedočimo kroz razvoj naših aktivnosti, formiranje posudionice ortopedskih pomagala koju koristi više od 500 osoba. Uživamo podršku u zajednici, kako Međimurske županije - koja je pokrenula veliki projekt formiranja centra za palijativnu skrb - tako i svih naših zdravstvenih ustanova s kojima surađujemo. Broj bolesnika kojima pomažemo jedan je od pokazatelja razvoja palijativne skrbi u našem kraju. Udruga je također pokrenula projekt vezan za psihosocijalnu podršku u palijativnoj skrbi koja uključuje bolesnike, obitelji u skrbi i žalovanju te volontere, a neizmjerno je važna jer kraj života donosi brojne poteškoće i izazove za sve uključene“, kaže Renata Bermanec, koja je svoje stručno osposobljavanje za palijativnu skrb osnažila i volontiranjem u Indiji, kod časnih sestara Majke Tereze.

Danas postoje snažni lijekovi koji mogu blokirati i najveću bol, ali ne postoji niti jedan medikament koji može umanjiti patnju duše umirućeg. Spomenka i Renata podižu glavu ljudima na odlasku, koračajući s njima do praga onostranog. Jednom rukom pridržavaju bolesnika, drugom predaju dio svoje snage njihovim obiteljima.