Nekada su pripreme za Božić, osobito u Zagorju, započinjale već za Martinje, 11. studenog, a blagdani su trajali sve do 6. siječnja, odnosno blagdana Sveta tri kralja. Valja spomenuti i kako se blagdan Svih Svetih ponegdje nazivao i prvim Božićem, ali i “prvom nogom” Božića. Na blagdan svete Katarine, točno mjesec dana prije Božića, 25. studenog, prema pučkom vjerovanju, počinje Advent. Međutim, adventsko vrijeme nekad nije bilo tako raskošno i blještavo kao što je danas. Naprotiv, to je suprotno tradiciji, budući da su u prošlosti u tom razdoblju bile zabranjene svadbe, ali i veselja.

U božićnim običajima svatko je imao svoju ulogu. Znalo se što rade žene, što muškarci, a što djeca. I za sve je postojao razlog. Primjerice, u Zagorju je Badnjak počinjao tako što bi gazda kuće unio slamu i panjeve pod krov, pri čemu bi blagoslovio domaćinstvo. Slama je simbolizirala Isusovo rođenje, a često bi i djeca na Badnje veče legla na slamu simbolizirajući samog Isusa. Tri velika panja (ili badnjaka) koja su simbolizirala Sveto Trojstvo očevi su unosili u kuću, a panjevi bi se potom zapalili u ognjištu. Njihovom bi se vatrom potom upalile sve svijeće u kući. Na Badnjak se postilo sve do večeri, a mlade djevojke jedva bi čekale polnoćku. Naime, tada bi mladi muškarci djevojkama koje im se sviđaju darivali “jabuke božićnice”. Tako bi im pokazivali svoju naklonost, ali i da misle ozbiljno.

Tradicija je djeci nalagala posebnu ulogu, a svodila se na obilazak susjednih kuća. Tom bi prilikom pjevali i čestitali, a nagrađivalo ih se slatkišima. Međutim, pojam slatkiša se s vremenom podosta promijenio. Naime, u starija vremena slatkišima su se više smatrali plodovi prirode, poput naranača, rogača, oraha i slično, budući da niti to nije bilo dostupno svakodnevno, kao što je to slučaj danas.

U Svetom Martinu u Međimurju žene su nekad na Badnjak vrijeme do polnoćke provodile gatajući iz pepela. Pepeo bi se zgrtao na gomilu, a na božićno jutro se gledalo kako se žar oblikovao. Ukoliko bi se hrpica oblikovala kao stopalo ili pet prstiju to je bio znak da će netko dogodine umrijeti. Praznovjerje je pratilo i sam odlazak na polnoćku. Otac koji je želio oženiti sinove i udati kćeri morao je posljednji izaći iz kuće i prvi se vratiti te otvoriti prozor koji gleda na cestu, piše Direktmo.hr.