"Naša Mia je rođena 29. lipnja 2025., a umrla je 13. veljače. Imala je sedam i pol mjeseci. Sve se dogodilo u manje od 24 sata. Od prve temperature do trenutka kada su mi rekli da je više nema. Sedam i pol mjeseci života stalo je u jedan dan."

Ovo su potresne riječi majke koja je prošlog tjedna izgubila svoje dijete. Malenu djevojčicu Miu koja je preminula od meningokokne sepse tipa B. Ovo je apel njezine majke, Zagrepčanke Monike Čorak kako nijedan roditelj više ne bi trebao prolaziti bol i tugu koje sada prolaze ona, suprug Marko Čorak i njihov petogodišnji sinčić koji po stanu još uvijek traži svoju seku.

Cjepivo za meningokok postoji, ali djeca se u Hrvatskoj mogu cijepiti samo na izričit zahtjev roditelja, koji sami moraju kupiti cjepivo. I to ako im netko uopće kaže da postoji ta mogućnost, što su Monika i Čorak saznali tek kad je sve bilo gotovo, prenosi Slobodna Dalmacija.

– Mi svojom pričom želimo potaknuti promjenu, tražimo da se cjepivo uvrsti u obvezni kalendar ili barem da svaki pedijatar informira roditelje o njegovu postojanju i riziku bolesti. Kad roditelju kažete da bolest ima gotovo stopostotnu smrtnost u najtežem obliku, to više nije pitanje "obične dječje bolesti". I jedan slučaj je previše – naglašava Monika.

Otkad se rodila, Mia je bila vesela, živa i zdrava beba. Uvijek nasmijana, radoznala, posebno vezana za starijeg brata koji je dijete iz spektra autizma.

– Kad su nam za sina, s nepune dvije godine, rekli da je u spektru, svijet mi se srušio. Zato sam kod nje stalno osluškivala, promatrala razvoj, reakcije, govor tijela. Kod nje je sve izgledalo uredno, osim blaže žutice koja je prošla bez većih komplikacija. Cijepljenja su joj kasnila jer pedijatra često nije bilo. Termin za iduću dozu bio je zakazan za petak. Umrla je tog istog petka ujutro – govori majka.

Bolest koja napreduje munjevito

Prvi simptomi pojavili su se dan ranije, u četvrtak ujutro.

– Probudila se i odmah povratila. Izmjerila sam temperaturu – 39,8 Celzijevih stupnjeva. Tuširala sam je, dala čepić, pokušavala je hidrirati. Bila je pospana, malo bi odspavala pa zaplakala. Mislila sam da je viroza. Nije mi ništa djelovalo dramatično. Zvala sam pedijatricu, dobila sestru koja je preporučila klasični protokol skidanja temperature, što znam i sama. Navečer, dok sam je presvlačila, primijetila sam po tijelu sitne ljubičaste promjene, kao modrice. Nisu izgledale kao tipičan osip. Nešto mi nije dalo mira. Pokušala sam nazvati hitnu, ali se nitko nije javljao. Nakon nekoliko pokušaja odlučili smo sami krenuti u Kliniku za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" – priča majka.

Na prijemu su prvo pomislili da ima vodene kozice, ali vrlo brzo je sestra primijetila da joj pada zasićenost kisikom. Odjednom je sve postalo hitno. Pred očima roditelja uzela je dijete u naručje i trčala prema jedinici intenzivnog liječenja. Roditelji su trčali za njima, po kiši, uzbrdo, od trijaže do intenzivne.

– Čekali smo dva i pol sata. Onda nas je liječnik pozvao i rekao da je situacija jako ozbiljna. Dijagnoza je bila meningokokna sepsa. Morao mi je nekoliko puta ponoviti jer ga nisam čula. Samo sam rekla: "Molim vas, zapišite mi." Kazao je da postoji velika mogućnost smrtnog ishoda. Tijekom noći su je priključili na aparate, čak i na dijalizu. U 1.20 su nam rekli da se stanje pogoršalo. U sedam ujutro kad sam nazvala, odgovor je bio "nije ni bolje ni gore". Držala sam se za tu rečenicu. Mislila sam da znači da su je stabilizirali. U 9.58 nazvala sam ponovno. Rekli su mi: "Žao nam je, nije preživjela." Reanimirali su je više puta. U 9.56 proglašena je smrt – s tugom u glasu govori Čorak.

Liječnici su im objasnili da je riječ o najtežem obliku meningokokne sepse, bolesti koja napreduje iznimno brzo, osobito kod male djece. Pojava modrica upućuje na to da su organi već zahvaćeni te da je riječ o fazi u kojoj je ishod često neizbježan. Na pitanje bi li raniji dolazak u bolnicu promijenio tijek događaja, odgovorili su im da vjerojatno ne bi. U ovakvim slučajevima sigurnog odgovora jednostavno nema.

– Pitali su nas želimo li je vidjeti, ali stalno su nas upozoravali na izgled. Bila je gotovo potpuno ljubičasta. Možemo samo zamisliti što se događalo iznutra u tom malom tijelu kad je izvana tako izgledalo. Ja sam je dodirnula. Pitala sam smijem li, rekli su da smijem. Sama sebi sam rekla: "Ona spava" – potresne su riječi majke Monike.

Tijekom noći epidemiologinja je zvala zbog preventivnih antibiotika za sve koji su bili u bliskom kontaktu s njom, a testovi su poslani na dodatne analize u inozemstvo.

– Na otpusnom pismu pisalo je da je smrt nastupila unutar 24 sata. I to je istina. Možda je bilo 10 ili 11 sati razlike od prvih simptoma, ali 24 sata je maksimum. Nema 25. U tom roku te jednostavno više nema. Pitala sam liječnike koliko je takvih slučajeva bilo. Rekli su nam da je prije osam mjeseci bila jedna beba koja nije preživjela. Sva djeca koja su razvila najteži oblik meningokokne sepse, prema njihovim riječima, imala su smrtonosan ishod. I oni stariji koji prežive često ostanu s teškim posljedicama, ili amputacijama ili trajnim invaliditetom. Bez posljedica gotovo nitko ne prođe. Pitala sam jesmo li zakasnili. To mi je bilo najvažnije. Rekli su mi da nismo. Da u ovom slučaju vrijeme, u klasičnom smislu, ne znači puno. Kod ove bolesti sve se odvija munjevito. Djeca su dolazila i ranije, "na vrijeme", pa se ishod nije promijenio. Rekli su i da se kod pojave modrica proces već događa iznutra, da su organi već zahvaćeni – kaže Monika.

Objasnili su joj da se bakterija prenosi kapljičnim putem te oko deset posto ljudi može biti kliconoša bez ikakvih simptoma – bakteriju mogu nositi i prenositi, a da toga nisu ni svjesni. Postojala je sumnja da je zaraza, možda, došla iz vrtića preko starijeg djeteta, budući da s bebom gotovo nije izlazila. Većinu vremena provodile su kod kuće, izbjegavale gužve i druženja, a u trgovinu je uvijek odlazio netko drugi. Živjele su mirno i povučeno, no unatoč tome bolest se ipak pojavila.

– Ne krivim nikoga. U sebi sam razmišljala da je to mogla dobiti i s godinu, dvije ili tri. Ako se već moralo dogoditi, možda je lakše dok je još beba, nego kasnije, kad ti govori "mama" i kad se veza još dublje utka u tebe. To su misli koje si čovjek ponavlja da bi preživio. Pitala sam liječnike je li se mučila. Rekli su mi da nije. Dali su joj sve da spava, da ne osjeća bol. Čak i kad su prvi put spomenuli mogućnost smrtnog ishoda, ja sam i dalje vjerovala da će se izvući. Danas znam da su liječnici, kad su je vidjeli, već znali koliko je situacija teška – otkriva nam majka.

Cjepivo postoji, ali nije dio kalendara

Da postoji cjepivo za meningokok saznali su tek nakon njezine smrti. Ne od svoje pedijatrice, nego od liječnice u bolnici, što im je bio dodatni šok, prenosi Slobodna Dalmacija.

– Nazvali smo medicinsku sestru u našoj pedijatrijskoj ordinaciji, ostala je bez riječi. Rekla je da u svojoj dugogodišnjoj praksi nikada nije imala takav slučaj. Cjepivo postoji, ali se ne spominje rutinski. Rekla mi je da je svoje dijete cijepila jer je znala za meningokoknu sepsu, ali da se o tome malo govori jer je takvih slučajeva malo. Upravo zato mnogi pedijatri to ni ne naglašavaju. A morali bi. Cijena cjepiva, koliko sam čula, kreće se od 80 do 200 eura, ovisno o ljekarni. U nekim zemljama, poput Njemačke, Francuske ili Ujedinjenog Kraljevstva, cijepljenje protiv meningokoka dio je redovnih preporuka ili kalendara. Kod nas se o tome gotovo ne govori. Kod nas čak ni Zavod za javno zdravstvo nije imao informaciju o našem slučaju. To me zaprepastilo, pa riječ je o teškoj zaraznoj bolesti. Prijateljica i susjeda koja je bila s nama u kontaktu odvela je danas svoju djevojčicu na cijepljenje, da primi zaštitu – profilaksu. Tamo joj je rečeno da se i sama mora cijepiti jer su odrasle osobe također ugrožene, što nam ranije nitko nije rekao. Da nije sama otišla tamo, ne bi ni znala za tu informaciju. Nedopustivo je da tako važne informacije moramo saznati slučajno, a ne preko sustava koji bi o tome odmah morao i trebao voditi računa – dodaje Monika, koja upozorava na još jedan ozbiljan problem: manjak pedijatara. Dok se ambulante zatvaraju, liječnici odlaze, a roditelji lutaju od jedne do druge ordinacije.

U takvom sustavu teško je očekivati pravovremeno prepoznavanje rijetkih, ali smrtonosnih bolesti.

– Ne tražimo krivca niti vodimo rat. Samo želimo da se o ovome govori. Da roditelji znaju da ova bolest postoji. Da znaju kako se prenosi. Da znaju da postoji cjepivo. I da mogu donijeti informiranu odluku. Jer 24 sata je ponekad sve što imate – poruka je ove hrabre majke.