Dragutin Škrlec, poznatiji kao Šuco, omiljen je postolar u zlatarskom kraju, ali ne samo zato što je jedini, već najviše zbog svog srdačnog odnosa prema mušterijama i sposobnosti da riješi gotovo svaki njihov zahtjev.

20 do 30 pari cipela dnevno

- Koliko je važan odnos s mušterijama, da one iz radnje izađu vesele i nasmijane, naučio sam od svog prvog gazde, Jure Pozaića, kod kojeg sam u Zagrebu radio pet godina, nakon što sam u SŠ Bedekovčina završio za obućarskog stručnog radnika. Kod njega sam naučio dobro raditi i zavolio taj posao odnosno životni poziv – ispričao je o počecima Dragutin, koji je nakon Zagreba 1995. godine otvorio svoju Postolarsku radnju 'Šuco' u Zlataru. – Posla je prije bilo više, a cipele su bile kvalitetnije, pa je i popravak cipela bio daleko lakši i kvalitetniji. Sada je posla manje nego prije, a uglavnom se odnose na lijepljenje i krpanje. Više nema onih tumplica odnosno gumica na đonovima i peticama, što je prije prevladavalo. Danas su zahtjevi mušterija drugačiji, a materijali i ljepila agresivniji. Đonovi su većinom od plastike, na bazi silikona, materijali nisu tako izdržljivi i kvalitetni kao nekada. Više se trgaju, pa trebam uložiti više vremena, materijala i volje za neki popravak, a zarada je zapravo manja. Kako su cipele nekada bile kvalitetnije, duže su trajale, pa se znalo dogoditi da mi mušterije tijekom godina iste cipele na popravak donesu i po 6 puta – komentira Šuco nakon 23 godine iskustva. Šuco dnevno popravi 20 do 30 pari cipela, a u Zagrebu ih je, kaže, znao popraviti i 60 – ak.

Neobični zahtjevi

U svom je dugom stažu Dragutin imao i neobičnih zahtjeva. – Primjerice, znalo se dogoditi da žele da maknem sa štikli visoke potpetice i pretvorim ih u platformice, pa da čitave cipele obućem u janjeću kožu s dlakom i slično – smije se Dragutin, koji rješenje pronađe za sve, pa bi se mnogi začudili koliko kreativnosti, spretnosti i mašte je potrebno za posao postolara. A Za Šucu bi se zaista moglo reći da je majstor za sve, jer on 'ne staje' na cipelama. Popravlja i torbe, remene, jakne, ali i još neuobičajenije stvari. – Ne znam kaj sve nisam u životu popravio. Ljudi mi znaju nositi na popravak predmete koji nemaju nikakve veze s mojim poslom, poput polupanog porculana, kipića, lampe od štop – svjetla na automobilima, gumbiće na daljinskim upravljačima. Pravi majstor se mora snaći i smisliti rješenje. Drago mi je kada mogu pomoći – s osmijehom priča Šuco, dodavši da sve radi s voljom i ljubavlju.

Vrijeme leti

Pitali smo Dragutina misli li da će postolarski obrti, danas sve rjeđi, opstati. – Ovi obrti lagano izumiru i mislim da se neće održati. Postaje neisplativo, tu je puno nelojalne konkurencije, razni dućani i veliki trgovački centri s jeftinom robom. Kada se cipele poderu, ljudi ih bace i kupe druge, jeftine. Ja pokrivam veliko područje i mislim da ću uspjeti u ovom poslu doživjeti mirovinu, ali poslije mene to nitko neće nastaviti, a tako je i drugdje. Moji sinovi puno pomažu doma i na poljoprivredi, no ne u radnji. Jedan studira na Agronomskom fakultetu, drugi se priprema za Likovnu akademiju – kaže Dragutin.

– Isti posao radim već 28 godina i još uvijek ga volim. Za 20 godina uspješnog poslovanja dobio sam i priznanje Obrtiničke komore. Godine su brzo prošle, a i svaki mi dan na poslu prođe brzo, nekad imam osjećaj da mi radni dan traje samo dva sata, jer je dinamično, vrijeme leti, velik je protok ljudi, dinamično je. Volim i popričati s ljudima, ako mušterija dođe potištena, obično otiđe sa smiješkom na licu. Jako je bitno da majstor nije namrgođen, onda ljudi dolaze radije i s povjerenjem. Imam puno stalnih mušterija od početka, s kojima sam stvorio i prava prijateljstva – zadovoljno je istaknuo Dragutin.