Za mještane Harine Zlake, pitoresknog sela tamo negdje na kraju svijeta za koje nikad nije čula ni većina Zagoraca, schengenska granica nije počela prije nekoliko dana. Oni su, sami kažu, Bogu iza leđa, već odavno otkako znaju za sebe. Signal Hrvatske televizije do njih ne dopire, prva prodavaonica s hrvatske strane udaljena je desetak i više kilometara.

Svi su ovdje nekako zaboravili na njih, kao da ne postoje. Stanovništvo je u potrazi za poslom i boljim životom najčešće odlazilo preko Sutle. Djevojke su ostajale i udavale se u deželi , a mladići su tamo pronalazili svoje životne družice i vraćali se doma na grunt. Slovenke su im u miraz donosile zemlju koja je sada ostala s onu stranu željezne zavjese .

U Harinoj Zlaki danas je nekoliko udovica Slovenki, a među njima su i 76-godišnja Antonija Humski i njezina šest godina mlađa susjeda Leopoldina Hunski. Obje imaju dvojno državljanstvo što im danas barem malo olakšava život.

- U Sloveniji je standard mnogo veći, ali su tamo dokumenti s kojima se mogu prijeći malogranični prijelazi i prijelazna mjesta mnogo jeftiniji nego u Hrvatskoj. Imamo mnogo zemlje za delati s one strane Sutle, ali kaj nam to danas znači?

Naši susjedi kaj imaju traktore, nemaju prek zemlje pa nemreju dobiti ni dokumente. I ko bi nam onda dopeljal kuruzu ili bilo kaj drug kaj bi posadili kad bi trebalo ići okolo s traktorom i desetak kilometara. Osim toga, zbog svinjske kuge, ni gnoj si ne smemo otpeljati prek Sutle.

A bez gnoja, sinek dragi, niš ti ne bu zraslo govore udovice i njihov susjed Slavek Šumak pokazujući nam most gdje mogu prijeći Sutlu, dok su nas s druge strane granice pozorno motrile oči slovenskih policajaca.

Rampa im još nije postavljena, kažu da će uskoro, pa nisu još dobili ni ključiće s kojima će ubuduće moći preko granice. No, ne vide ni neku svrhu njezina postavljanja.

- A kaj će nam rampa, ko bu ju stalno dizal i spuštal. Em su slovenski policajci i onak i dan i noć tu na granici. Sad bu ih sigurno još i više.

Izvor: Večernji list