U Hrvatskoj se većina škola grije na plin, no još ima škola u kojima se loži na drva, a nastava prati uz pucketanje vatre iz peći. Na ovakvu pravu obiteljsku atmosferu naišli smo u Područnoj školi Gregurovec, odnosno Posebnom odjeljenju koje pripada matičnoj OŠ 'Ljudevit Gaj' Mihovljan. Svoja prva slova i brojke u ovoj školici uči sedmero đaka, pet djevojčica i dva dječaka u kombiniranom razrednom odjelu u kojem su učenici od 1. do 4. razreda.

Trajnožareća peć

I ove zime grijali su se uz trajnožareću peć, a da bi đacima bilo toplo kuharica, ujedno i spremačica Štefica Ljubek mora doći prije 6 sati i naložiti vatru tako da učenici dođu u toplu učionicu. - Ako je jako zima, dojdem i oko 5 sati i zagrijem učionicu. Nije mi teško. Ova zima je bila huda i trošilo se puno drva, no budemo prebrodili, samo neka nam čim prije dojde sunce i proljeće - rekla je Ljubek. I učiteljica Kristina Goluban koja svakodnevno putuje iz Zaboka na posao u Gregurovec ističe kako je djeci uvijek toplo i da se o tome vodi računa.

Spremačica i kuharica Štefica Ljubek

Škola izgrađena 1932.

- Ovo je trajnožareća peć, jako dobro grije, a radi mjera predostrožnosti stavili smo ogradu da se ne bi djeca za vrijeme odmora opekla. No, djeca su jako odgovorna i paze – kaže ravnatelj OŠ Ljudevit Gaj Mihovljan, Alen Vokas. Drva se nabavilo dovoljno i ne može ih nedostajati. Osim peći u učionici, još je jedna peć na drva u blagovaonici, tako da je učenicima toplo i kada imaju školski gablec.

Ravnatelj je ispričao kako je zgrada izgrađena 1932. godine te da je u početku u područnu školu u Gregurovec polazilo jako puno učenika pa su se koristile dvije učionice kada je bilo do pedesetak djece. Onda je krenulo lagano iseljavanje mladih obitelji koji nisu vidjeli perspektive te se drastično smanjio broj djece. No, Zagorje ne odskače od drugih mjesta u Hrvatskoj, pad broja djece osjeća se i u drugim sredinama, posebice onih malih. Zato su i matične škole, priznaju, svake godine malo u strahu da ne počne reorganizacija mreža škola.

Male i složne grupe

- Takve male grupe savršeno funkcioniraju i pomažu jedno drugome i tu se vidi da vlada jedno zajedništvo. To je jedno neprocjenjivo iskustvo. I kod djece i roditelja, što se posebno vidi kada se pripremaju neke priredbe i sl. Isto tako djeci je lakše doputovati do područne škole kao i roditeljima koji dovoze i odvoze djecu – rekao je ravnatelj Vokas koji je istaknuo ono najvažnije, a to je da upravo ovakve male područne škole okupljaju ljude te se nada da će i država to shvatiti, da ovakve institucije potiču mlade da ostanu živjeti u ovakvim krajevima. To je i cilj, da takve škole opstane i da se ne ugase.