U klanječkim Gredicama posjetili smo dva vesela i vrlo vitalna bračna para koji su nas ugostili u kući obitelji Šoštar gdje su rođeni i Ankica i Blaž. Zajedno sa svojim bračnim partnerima podijelili su s nama svoje životne priče. Ankicu je životni put kao 16-godišnju djevojku odveo u Njemačku. Sudbonosni susret s budućim suprugom Martinom dogodio se u Darmstadtu gdje je njegova obitelj imala gostionicu.

– Bila je to sudbina! Meni su se jako svidjele Anine oči. Mi smo išli tamo na ples, upoznali se i pasali smo si. Ne mogu to drugačije objasniti. Kako smo se upoznali, tako je Ana počela pomagati u gostionici što god je trebalo, i tako smo jednostavno kliknuli i nakon dvije godine se vjenčali – prisjetio se Martin fatalnog susreta s budućom suprugom. Umjesto povratka u Hrvatsku kojeg je Ana planirala, uslijedila je svadba. – Bila je to zagorska svadba u rodnoj kući Šoštarovih, 27. travnja 1973. Ujutro smo išli na općinu, a potom odmah u crkvu. Domaće žene su kuhale, radile, pripremale juhu, paprikaš, pečenje, kolače. Do jutra smo slavili, a ujutro smo još skakali preko vatre – prisjetio se slavljenički par.

Nakon vjenčanja, par je ostao živjeti u Njemačkoj gdje je zasnovao obitelj. Ana je radila u bolnici 33 godine, a Martin je radio kao mehaničar za strojeve. – Kad smo se vjenčali, dobili smo najveći dar, našu kćer Claudiu. Slagali smo se s roditeljima, oni su nam uvijek puno pomogli dok smo bili mladi. Radili smo u gostioni, pomagali jedan drugom u gostioni i uvijek išli dalje. Sada imamo troje unučadi (Simon 26, Jasmin 24, Hana 15). Jasmin je već udata, a Simon ima djevojku Jenny – predstavili su nam svoju obitelj Ana i Martin. Dugovječni par otkrio nam je tajnu dugovječnog braka, a dao nam je i svoje mišljenje zbog čega se danas mladi parovi sve više rastaju.

– Mislimo da je to zato što su ljudi nekada imali manje i morali su ostati skupa. Novac puno toga pokvari. A stvarno ne znamo zakaj se, čim je malo svađe, odmah rastanu. Roditelji su isto puno krivi, miješaju se, pomažu im kad dođe kćerka ili sin plakati. Tajna dugovječnog i sretnog braka je popustljivost jedan drugome i strpljenje. Tajna je u strpljivosti, povjerenju i ljubavi – kažu nam slavljenici. Nakon pedeset zajedničkih godina Ana i Martin kažu da su zadovoljni svojim životom. – Zdravi smo, što je u našim godinama najvažnije. Imamo želju uživati još par godina i biti zdravi. Uživamo svaki dan, dobro jedemo i pijemo, a to se i vidi – kroz smijeh nam kaže ovaj zagorsko-njemački par kojem želimo još puno lijepih godina u ljubavi i slozi.

U Gredicama Klanječkim svoju obitelj zasnovao je bračni par, Josipa i Blaž Šoštar. Oni su prije nekoliko mjeseci, koncem prosinca, proslavili obljetnicu vjenčanja – 15. 12. sudskog, a 22.12. i crkvenog vjenčanja. – Zapravo smo i crkveno vjenčanje isto trebali imati 15., no mužikaš koji nam je obećal da bu sviral, zaboravil je i sviral je nekom drugom! Tjedan dana kasnije smo imali crkveno vjenčanje i svadbeno veselje. Svadba je bila doma, bilo je jako puno ljudi, dolazili su od svukud, po dvorištu i cesti se nije moglo hodati, bilo je jako puno maškara. Sviralo se, pjevalo i zabavljalo – prisjetio se vjenčanja Blaž Šoštar. Budući par upoznao se kod jedne žene u Blaževom selu gdje je Josipa učila šivati, a Blaž je pilio drva. – Došla sam mu pomoći složiti drva i tako smo se upoznali. Zapravo smo se i prije znali iz viđenja, hodali smo na misu. Blaž je bio veseljak i volio se šaliti kao i danas, a i bio je uporan i tako me je osvojio – prisjetila se Josipa koja se udala kao mlada 18-godišnjakinja za pet godina starijeg Blaža. U početku je Josipa doma čuvala djecu, a onda se zaposlila u Lisci i radila 17 godina i putovala u Senovo svaki dan. Blaž je radio u Pismoradu, po terenu, a kasnije u Šavriću i na kraju u HŽ-u, kao pružni radnik. – U kuću Šoštarovih došla sam jako mlada, njegova su braća još bili mali. Bila sam mršava... I dobro, nemam se kaj žaliti. Ostala sam tu živeti imala sam puno posla, ali bila i sretna. Moj je suprug jako vredan čovek. Niko v životu ni prekopal k'o on. Ljudi z bagerom kopaju, a on je sve prekopal i zvozil, dobro da još uopće hoda. Pedeset let smo delali, al' smo nekaj i napravili – ispričala nam je ukratko Josipa o zajedničkom životu koji nije uvijek bio baš lagan, ali zato sreće i zajedništva nije nedostajalo. Danas se Josipa i Blaž ponose svojom djecom i unučadi koja na temelju vrijednosti koje su im usadili nastavljaju tradiciju složne i marljive obitelji.

– Godine 1973. rodio se sin Željko, 1975., sin Stjepan, a 1983. kći Blaženka. Imamo i osmero unučadi: Nika 16, Antun 14, Jakov 12, Lovro 10, Marija 9, Lota7, Luka 7 i Franka 3 godine. Naša obitelj najveće nam je bogatstvo – složni su Josipa i Blaž dodavši kako imaju više vremena jedno za drugo, jer nemaju više toliko posla. Ovu lijepu godišnjicu dva su „zlatna“ para obilježili druženjem u restoranu Vila-Ventek u Zelenjaku. Sto godina zajedničkog života dva su para proslavili sa simboličkom brojkom od oko stotinjak uzvanika, koju su činili, kumovi te članovi uže i dalje obitelji. Veselje je trajalo dugo u noć, sa brojnim iznenađenjima koje su im pripremili članovi obitelji. – Zdravlje, vjera, ljubav, popustljivost, strpljivost... Ljubav je najvažnija – poruka je koju slavljenici šalju svima, a mi im želimo još puno zdravih i sretnih godina!