Draga teta Ana, kroz godine Vašeg rada u Dječjem vrtiću Zipkica odgojili ste i čuvali nebrojene generacije mališana, a eto, malene su Školjkice vaša zadnja grupa pred umirovljeničke dane. Zato bismo Vam se mi, roditelji Školjkica, u naše ime, ali i u ime svih onih klinaca koje je teta Ana grlila, hranila, tješila i voljela, htjeli zahvaliti za sve godine provedene u radu s djecom.

Dolazak u jaslice nije lagan, ni djeci, a ni roditeljima. Hoće li jesti, hoće li plakati bez mame i tate, hoće li biti tužan... Sve su to naizgled male, ali u srcima i glavama roditelja teške brige kada naši dječaci i djevojčice zakorače u jasličke prostorije. No sve te roditeljske brige budu lakše kada znamo da dijete ostavljamo u dobrim rukama teta. Vi ste, draga tete Ana, bili našoj djeci i mama i tata i baka i prijatelj...sve po potrebi. Zagrljaj za utjehu, osmijeh za nešto novo naučeno i ruka za korak naprijed.

Hvala vam za sve trenutke koje ste posvetili našoj djeci, hvala vam za svaki osmijeh s vrata kada ste nam predali naše mališane sretne i nasmijane. Hvala vam na svemu što ste ih naučili, hvala što ste ih tješili kad je bilo suza i kad smo im nedostajali. Hvala vam i što ste nas hrabrili i bodrili kada smo prolazili kroz teške i zamršene jasličke faze. Ovih nekoliko 'hvala' zapravo su mali dio onoga na čemu smo vam zahvalni i po čemu ćemo se sjećati naše jednostavne, skromne i nasmijane tete Ane, napisali suu u svom pismu za tetu Anu Junković, u čijem potpisu su Roditelji i Školjkice!