Nakon što je Bog na razne načine, posebice svojom Riječju, očitovao blizinu čovjeku i izabranomu narodu, Svemogući je neizrecivim začećem po Duhu Svetome i rođenjem Isusa Krista premostio udaljenost između sebe i čovjeka, izazvanu grijehom. (...)

Braćo i sestre, kada jedni drugima čestitamo; kada jedni drugima uručujemo darove, ma kako skromni bili; kada zajednički blagujemo za istim stolom; izražavamo radost vjere u kojoj dijelimo otajstvo Kristove blizine, očitovane i ostvarene za nas »radi nas i našega spasenja« (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). To je susret s Gospodinom koji nas pohodi svojim darom i koji liječi naš život od zla. I kada nam nedostaju slavljenički izražaji, Božja je blizina neograničena, jer je Kristova, jer je božićna.

Božić nas poziva da razmotrimo možemo li mi tu darovanu blizinu i u sadašnjim ograničenjima očitovati drugima: ublažavajući trpljenja, pomažući u potrebama, moleći za one koji se brinu za bolesne, siromašne, osamljene i prognane.

Tu Božićnu blizinu olakšavaju nam osjetiti božićni znakovi u prostorima u kojima živimo, radimo, komuniciramo. Jedan od takvih znakova svakako su jaslice, s jasno istaknutim likom djeteta Isusa u središtu, jer taj lik, to Lice ne smijemo izgubiti u okvirima naše svakidašnjice. U tom Licu lakše vidimo Božju blizinu i dar bližnjih te prepoznajemo svoju čežnju za blizinom. Božić nas uči da, ako želimo vidjeti i stići daleko, trebamo biti blizu.