Oroslavčanin Andrija Jagečić može se pohvaliti još jednim, izuzetno uspješnim planinarskih poduhvatom, kojim je ostvario svoj posljednji europski san, kada se pred tjedan dana, 26. srpnja, uspeo na moćni vrh Eiger, u Grindelwaldu u Švicarskoj.

Vrh visok 3970 metara, jedna od najpoznatijih i najopasnijih planina na svijetu, bila je posljednja stanica njegove Velike alpske trilogije, nakon Mont Blanca i Matterhorna, o čemu smo također pisali pred nešto manje od godinu dana. Predstavili smo tada ovog Oroslavčanina, koji živi za alpinizam, za uspone na najviše vrhove, i to uvijek onom težom stranom.

Bilo je tako i ovog puta, kada je usponom na Eiger ujedno ostvario svoj trideseti uspon. - Sam pogled na tog ‘Ljudoždera', kako mu je nadimak te njegova duboka povijest (nažalost, tragična), nije me ostavila ravnodušnim. Šest mjeseci sam se pripremao za ovaj uspon, naporno trenirajući i proučavajući tog diva svaki dan. Do mog odredišta čekao me put dug 1000 kilometara. Uz povremene gužve kroz Sloveniju i Italiju, trebalo mi je 12 sati vožnje, iščekujući putem ono glavno što dolazi. Od svog potrebnog 'arsenala', ponovno sam ponio ono najbitnije. Jaku volju, čvrste ruke i zdrav razum. Nadao sam se da će uspon biti nešto lakši nego na strašnom Matterhornu, no prevario sam se – započinje svoju priču Jagečić.

Eiger je bio jednako, ako ne nemilosrdniji od Matterhorna, zaključujemo po Andrijinoj priči, u kojoj priča kako je njega i kolegu Isaia iz Itaslije dočeo pakao. - Naizgled savršen dan pretvorio se u vremensku katastrofu, kako za nas, tako i za nekoliko ostalih alpinista iz Amerike i Španjolske, koji su se odlučili na isto što i mi. Uz odrone kamenja, veliki problem na Eigeru je vrijeme, koje se neprestano mijenja. Jaka oluja koja nas je zatekla na 3500 metara po noći, popraćena gustom maglom, jakim vjetrom, grmljavinom koja para nebo, stavila je na vagu naše živote, vjerojatno u najopasnijoj avanturi do sada. Stijene su postale klizave, koje su već ionako bile nestabilne na mnogim mjestima poslije kiše koja je dugo padala. Vjerojatno prvi puta u toj oluji mislio sam si: “To je to.” Moj ekspresni lift za raj, a možda i za pakao. Ne bih znao. Ne samo za mene, nego i za mog prijatelja. Iskreno, nikada se nismo bojali za svoj život i nismo se ni ovog puta imali pravo žaliti ni na što. Strahu i panici, ovdje nikakvog mjesta nema. Svjesno smo odlučili što želimo, kao i ostali planinari toga dana, znajući na koji način to može završiti te koju cijenu smo mogli platiti. No, naša snažna volja i vjera, uz malo sreće, pomogla nam je da dođemo do kraja. Vrijeme se okrenulo u našu korist prije podneva, ostavivši za sobom samo gustu maglu, od koje nismo mogli vidjeti apsolutno ništa, niti sa svjetiljkama u nekim trenucima. Nitko od nas nije si mogao dopustiti ni jednu jedinu grešku. Da se jedan od nas okliznuo, pali bi oboje. Užetom smo bili povezani jedan za drugog na kratkom razmaku, uz potpuno međusobno povjerenje. Naše komande su bile jednostavne – “GO“ i “STOP“. 'Komunicirali' smo i preko 60 metarskog užeta. Nije bilo nikakvog stajanja. Uz manjak kisika, jako je teško držati potpunu koncentraciju satima, misleći na apsolutno sve. No, ne samo na sebe, nego i na partnera s kojim se penje. U neizvjesnoj završnici do samog kraja, izbili smo na vrh veoma opasnog EIGERA. Ali dolaskom na vrh, ništa nije bilo gotovo, dok zaista nije bilo gotovo! Ono teže i ništa manje opasno tek nas je čekalo, pa sve dok nismo stali u dolinu na čvrsto ravno tlo – iznosi svoju priču Andrija, kao i uvijek, prepun dojmova i s nevjerojatnim zadovoljstvom što je još jednom uspio ostvariti svoj san, cilj.

Na njegovom Facebook profilu pogledati možete i video koji je snimio.