Iako nije najstariji vozač ni po godinama ni po stažu, Miško Juhar iz Velikoga Trgovišća posebno je zanimljiva osoba. Rođen je 1927. godine u Družilovcu, a priženio se u obitelj Miška Capara i sa suprugom Jagicom imao je jednu kćer koja je, nažalost, poginula u prometnoj nesreći u Novim Dvorima. Iza nje ostala su dva sina koji su sada djedu Mišku pomoć i oslonac u vođenju gospodarstva, budući da nakon smrti supruge Miško živi sam. Bez obzira na dob, Miško obrađuje 1,5 jutara zemlje, sâm svojim traktorom URSUS. Tu je i vinograd kojega je držao u redu. U poljoprivrednim radovima nije ga omela niti operacija prostate 2009. godine, ali ove godine njive nisu zasijane. Nije izbjegao zarazu virusom Corone koji nam je svima promijenio način života. No, Miško je zahvaljujući svojoj kondiciji i tu bolest prevladao. Od 9. studenog ležao je u Stubičkim Toplicama, a sada se oporavlja doma.

Uzoran radnik

Punih 35 godina radio je Miško u ''Centralnoj opremi'' u Zagrebu gdje su se na 12 traka pakirali lijekovi. Njegov je posao bio pakiranje sokova. Tu je radilo i dvadesetak žena, tako da mu, kako veli, nikad nije bilo dosadno. Vlakom se vraćao iz Zagreba i nastavio do mraka rad na zemlji. Obitelj je imala oko 3 rali i veliko domaćinstvo s kravama, svinjama i peradi. Danas se iz štale javljaju samo purani i kokoši, ali i pijetlovi koji se javljaju jutrom, jedini u krugu od možda dva kilometra. Unuk Ivan je izorao oko 500 čhv njiva gdje je trebao biti zasijan kukuruz, ali je pandemija promijenila planove, pa će u proljeće posijati jari ječam.

Vozačka bez mrlje

Pokazuje Miško vozačku dozvolu kojoj upravo istječe valjanost i morat će u Zabok produžiti je. Ispit B kategorije položio je 1968. godine i prisjeća se jedine prometne nezgode koju je imao sa svojim novim Fićom u zagrebačkom naselju Kruge, kada mu se na povratku sa servisa u zadnji kraj zabio jedan neoprezni vozač. Ponosan je što nikada nije platio niti jednu globu niti ima zabolježena prekršaja. Godinama su se mnogi u Velikome Trgovišću čudili videći Miška na traktoru kada je odlazio na njivu, a on sam, kada bi svojom crvenom Opel-Corsom došao na obveznu jutarnju kavicu, mnogim se puno mlađima rugao što cijelo prije podne sjede u birtiji i kartaju. Nisu ga smetale zajedljive primjedbe –'' Kaj si još živ?'', jer je uvijek volio šalu i uzvraćao je na ta dobacivanja nekom zgodnom pošalicom.

Sâm svoj kuhar

Od kako je prestala radom konfekcija Heruca blizu njegove kuće, uglavnom si sâm kuha. Nastoji koristiti domaće namirnice, tako je i danas skuhao zelje s krumpirom i suhom kobasicom. Ugodni miris domaće hrane bio je znak da je doma već daleko prije njegove kuće. Tek na hodniku čuo se glasan zvuk s televizijskog prijemnika, koji je potvrdio njegovu nazočnost u kuhinji. Kad sam spomenuo miris hrane sjetno je primjetio da mu je žao što više nema Miličine radničke menze u Herucu u kojoj su se mogli po povoljnoj cijeni hraniti i mještani. Nekoliko udovaca imalo je tako redoviti topli obrok, kakav se ne može dobiti ni kupiti u mjestu koje je nekada imalo sedam gostionica i veliki restoran UTP-a Zagorje.

''A kaj se more, zdaj su ionak sve birtije, kafići i restorani zaprli'', veli Miško i oblači kaput da odemo do garaže i njegove Corse. Makar je bio u bolnici i nije duže otključavao garažu, auto je upalio od prve. ''Još budem je napravil puno kilometrov s njim, a traktor čisto prepuštam unukima kojima sam prepisal i hižu i zemlju'', zaključuje Miško priču u dvorištu pokraj velikoga gospodarskog objekta u kojemu je nekada bilo puno života. Uostalom sudbinu poput Miškove dijeli još obitelji u Velikome Trgovišću u kojemu prevladavaju staračke i samačke umirovljeničke obitelji. Mladi su otišli ranije u gradove, prepuštajući mjestu da polako umire. Neki kao Miško još ne misle napustiti ovaj svijet.