Teta Milena je rođena 5. 1. 1959. godine u Beniškoj Vasi kod Dolenjskih Toplica. Bila je jedina sestra među četvoro braće, od kojih je zahtjevala red i disciplinu. Uspješno je završila Osnovnu školu, nakon koje je pohađala trogodišnju ugostiteljsku školu - smjer kuharica. U školi je upoznala 3 godine starijeg Hrvata, Martina Poljanca iz Tuhlja, koji je završavao - smjer konobar. Sprijateljili su se, hodali, iz čega je planula i ljubav. To su zamijetili i njeni i njegovi roditelja i nagovorili ih da se vjenčaju. Kao kuharica i konobar zaposlili su se u Dolenjskim Toplicama. Uskoro su 1981. dobili sina Martina i time darovali unuka bakama i djedovima. Potom je na svijet došao njihov drugi sin Kristijan. Sin Martin je dobio sina Mihaela, koji je obradovao baku Milenu i djeda Martina.

'Jako sam voljela djecu, a i ona mene'
- Onda je muž Matin izrazio želju da odselimo u Hrvatsku, u Tuhelj. U početku sam bila nezadovoljna. Strah me je bilo kako ću se snalaziti kad nisam znala hrvatski. No, tješio me je i uvjeravao da će mi kao tuheljskoj snahi pomagati da se što prije prilagodim. Tako je i bilo - pohvalila se Milena. Tridesetog svibnja 1981. godine oboje su se zaposlili u hotelu Astra Mihanović, kasnije Terme Tuhelj, Milena kao šefica kuhinje, a Martin kao konobar, kasnije u obnovljenim Tuheljskim Toplicama. I tako 12 godina, do raspisanog natječaja 1993. za prijem školske kuharice u OŠ Lijepa naša Tuhelj. Odmah je bila primljena, a Martin je ostao konobariti u Termama Tuhelj. Svojim znanjem, marljivošću i vedrinom, pripremala je tople obroke za oscilirajući broj učenika od 200 do 133 učenika u svakoj školskoj godini. - Ja sam voljela djecu, a djeca mene – kaže Milena. Na tisuće djece od 7 do 15 godina pamte ukusnu hranu koju im je priređivala njihova teta Milena. Ravnateljica OŠ Lijepa naša Tuhelj, Snježana Romić, ovim se riječima oprostila od školske kuharice Milene Poljanec, koja je nakon 29 godina, 2. rujna otišla u zasluženu mirovinu.

Spretna i snalažljiva

- Milena Poljanec došla je u našu školu i postala omiljena teta Milena djece i osoblja škole. Spretna i snalažljiva u kuhinji brzo je pridobila simpatije svih u školi. Nikada joj nije bilo teško prionuti pripremi kulinarskih specijaliteta za koje su svi imali same pohvale. I najjednostavnija jela koja je pripremala imala su poseban okus. Teta Milena nalazila je riječi kojima bi pridobila djecu da kušaju hranu koja im ponekad nije bila na volju. Za vrijeme nakon nastave, a posebno prije sedmih i osmih satova kod kuhinje je uvijek bila gužva. Djeca bi pitala: „Teta Milena, ima kaj za jesti?“ I uz osmijeh u kuhinji bi se našlo nešto od obroka ili kruha i namaza. Uglavnom djeca su vrlo dolazila pred kuhinjsko staklo po jelo ili na mali razgovor. Pažnja tete Milene prema učiteljima odražavala se posebno u danima kad smo imali naše sjednice pa se uz kavicu i vodu uvijek našao i neki slasni zalogaj. Županijska stručna vijeća i skupovi učitelja i ravnatelja također su bili poznati po ukusnoj hrani kojom su se sudionici okrijepili, a pripremila ju je naša Milena. Tako smo i postali škola koja ima odličnu školsku kuhinju. Odlazak naše Milene u mirovinu bit će velika promjena za sve nas. Osim njene kuhinje nedostajat će nam i njezin gromoglasni smijeh koji je odzvanjao školom. Svi joj želimo zdrave duge dane mirovine u kojima će zasluženo odmarati – rekla je ravnateljica.