Prošlog utorka na svetokriškom groblju sahranjena je najstarija Zagorka, babica Jelica Turjak. Umrla je u 105. godini, a bila je uzor svima koji bi htjeli živjeti dugo, a ne ostarjeti. Zdravog duha, vedre glave i naravi, svoju je starost provodila u krugu onih koji su je voljeli: nećaka i njegove brižne žene.

Na proslavi stotog rođendana babica je i zapjevala.

Da je nije u nogama «trgala reuma», zaplesala bi u taktu «Dunavskih valova» s muzičke čestitke koju je dobila od predsjednika Udruge umirovljenika, Antuna Kučka, s potpisima brojnih čestitara, stalno je otvarala i prinosila uhu. Jasno se sjećala teškog življenja kad je «ob jabuki ili korici kruha» pješačila na posao u oroslavsku «Preslicu», ljeti i zimi, većinom bosa ili u gumenim škornjima…, kad su je za ratnih godina na putu do radnog mjesta «vizitirale» dvije patrole, jedanput partizanska, drugi put domobranska…

Čitala je baka Jelica u stotoj bez naočala, ponešto zakrpala i prišila gumb, a toplu unutrašnjost njezine hižice ispunjavale su domaće popevke. Nije se žalila, rekla je čak da joj nikad v življenju nije bilo tak dobro: toplo je v hiži, dosta za jesti, noge u udobnim papučama!… Samo, svi njezini su «tam» i «ak se već mora hmreti, bilo bi lijepo samo zaspati i h jutro se već ne zbuditi!».

Kao što je i poželjela, babica je zaspala i otišla «tam kam su svi njezini već zdavnič prešli», tamo kuda ćemo i svi mi. Netko prije, netko ranije. U pravilu, svima prerano.

Zagorje.com