Nakon duže i teške bolesti, u 82. godini života umro je Božidar Staroveški, kajkavski pjesnik, kipar i boem. Na posljednjem ispraćaju, na gradskom groblju u Donjoj Stubici okupio se poveliki tužni zbor, kako bi se oprostili od Božeka Staroveškog, supruga, oca, djeda, brata, našeg prijatelja i susjeda, umjetnika, pjesnika, inicijatora osnivanja Hrvatskozagorskoga književnog društva.

Od njega su se dirljivim riječima redom opraštali Drago Kozina u ime suradnika humorističkog lista „Zvonec“, Nenad Kralj, ispre Hrvatske udruge „Muži zagorskog srca“, pjesnik Vladimir Šuk, recitirao je svoju pjesmu posvećenu pokojnom pajdaš; o umjetniku koji je izradio mnoge  križeve u hrastovini govorio je vlč. Dubravko Škrlin Hren. 

U ime članova Hravtskozagorskog književnog društva od Božeka se s puno topline oprostio književnik Hrvoje Kovačević, rekavši: 
 
„Liturgijski izraz Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti upozorava nas na prolaznost naših tijela. Nismo besmrtni. I upravo zato su važna naša djela, ono što ostavljamo iza sebe. Djela Božeka Staroveškog – ostaju, ne samo nama, nego i budućim naraštajima. Dugi niz godina bavio se kiparenjem u drvu, bio je uvijek rado viđen gost na domaćim i međunarodnim likovnim kolonijama, njegovi radovi ukrašavaju brojne zagorske ulice, staze, klijeti, kapele, njegova su raspela uz crkve, uklopljena u pejzaže.

Slobodno se može reći da je svojim likovnim uradcima uvelike doprinio ljepoti svog dragog Hrvatskog Zagorja. Ipak, o sebi je običavao govoriti kao o pučkom pjesniku. Njegova je poezija iskreno, čisto, istinsko slavljenje života.