U Histrionskome domu u Zagrebu, kazališnoj kući Glumačke družine „Histrion“, otvorena je izložba „50 viteških godina“. Zapravo, to je impresivna, ne samo foto šetnja, nego i razgledavanje brojnih nagrada, priznanja i odličja što ih je tijekom svoje karijere dobivao ugledni glumac, inače rođeni Varaždinac Zlatko Vitez, koji je 1974. i utemeljio Histrione i osigurao im „krov nad glavom“. Pripada generaciji uspješnih varaždinskih gimnazijalaca, a Talijinim zarobljenikom postao je u kazalištu rodnoga grada, diveći se sjajnim glumcima, među kojima je bio i Franjo Majetić, gospon Šafranek iz kultnoga Golikova filma „Tko pjeva zlo ne misli“. Imao sam od koga učiti dobar glumački zanat“, kaže jedan od bardova hrvatskoga glumišta koji početkom svoje profesionalne karijere smatra 1969. godinu, kada je nakon prve godine studija na Akademiji dramske umjetnosti potpisao ugovor za manju ulogu u predstavi „Ljubovnici“ na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Vitez na violini

Vitez je u Varaždinu polazio i glazbenu školu i svirao violinu. Kada je od prve položio prijamni ispit na Akademiji, bio je to za Varaždince veseli događaj. Naime, do tada vrata Akademije su za kajkavce „sa zagorske strane“ bila zatvorena. Danas je situacije bitno drukčija. -Prije mene upisati se uspio Martin Sagner, kasnije i Ivan Lovriček, koji su podravski kajkavci i Đimi Jurčec, koji je Međimurec. To je vjerojatno bilo uvjetovano našim govorom, odnosno jezikom. Jako sam se trudio savladati književni jezik, tim više što nam je govor predavao dr. Bratoljub Klaić. S obzirom na glazbeno obrazovanje bio sam dobar sluhist,pa sam lako upijao znanje. No, moji akcenti nisu bili savršeni, a vjerujem da nisu ni danas - kaže glumac koji je talent baštinio vjerojatno po ocu Loborcu koji je bio muzikant i glumac amater, koji je lijepo govorio Krležine Balade Petrice Kerempuha. Kad se podvuče crta, iza Viteza je stotinjak odigranih uloga, uglavnom glavnih i naslovnih, a potpisao je i četrdesetak režija. Shakespearov Hamlet ostao je neostvarena želja. Trebao ga je igrati na Dubrovačkim ljetnim igrama 1982. u režiji češkog redatelja Jiri Menzela, ali tada su već Zlatkova ljeta bila usmjerena Histrionima. O uspješnosti svjedoče nagrade. Posebice se ponosi Nagradom Grada Varaždina, Nagradom Grada Zagreba, Poveljom Grada Krapine iNagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Zlatko Vitez i Marija Borić

Oaza na Kapelščaku

Zaslužan je i za revitalizaciju stvaralaštva Marije Jurić Zagorke koja je koračala ispred svojega vremena, posebice ljetnih spektakl predstava na zagrebačkoj Opatovini. Zlatko Vitez volio je sudjelovati i na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini. Prvi put 1987. kada je pjevao „Zadnju popevku“. Godine 1999. izveo je „Zagorsku zorju“, a godinu poslije „Samo ti me dobro razmeš“ svojeg varaždinskog sugrađanina Zvonka Presečkog, koji je uglazbio stihove Ane Bešenić iz varaždinskotopličkoga kraja, koja je i autorica stihova kultne Suze za zagorske brege. Na festivalskoj pozornici pojavio se i 2016., u programu koncerta „Popevke za navek“. Za Hrvatsko zagorje Viteza veže i njegova oaza na Kapelščaku iznad Stubičkih Toplica. - To je povijesno-memorijalni lokalitet, gdje se odvijala završna bitka Seljačke bune 1573. godine. Ovdje već 18 godina imam zagorsku klet, a došao sam na nagovor varaždinskog ratnog gradonačelnika Stjepana Adanića, inače Loborca. On je ovdje sagradio kuću, a sad mi je pobegel. Prodal je! Lijepo mi je na bregu. Posebice mojim unučicama, Emi i Iri, no kak sam stariji sve mi je teže delati. Imam i voćnjak koji uglavnom ne rodi. Blizu je šume, pa se smrzne – rekao je Vitez.