Jedno nam je svima zajedničko, velikima i malima, bljedolikim, crvenim, tamnoputim, šefovima i sekretaricama, bogatima i siromašnima, učenicima i profesorima, ministrima, šefovima državama i čuvarima parkirališta: svi, ali baš svi, moraju ići tamo kud car ide pješice, "na stran", WC, 00, toilette ili kako se još maštovito naziva ovo malo prostora, za tako prozaičnu, a životno tako važnu stvarcu…

Kad je čovjek kod kuće, u svakodnevnoj sredini, nema problema, nije spomena vrijedno, ali u stranoj sredini, stranom gradu, ili čak zemlji, to već može biti problematično. Da ovo zabilježim, potaknula me je, meni - zgoda, a strancu u stisci, očito nezgoda, na sam Dan državnosti, na parkiralištu namijenjenom gostima vanjskih bazena Stubičkih Toplica.

Čovjek izletio iz automobila nizozemskih registarskih oznaka, očito stisnut nasušnom potrebom, kuca na zaključana vrata objekta koji je nekad davno sagrađen u svrhu da tome i posluži…Dječaku koji naplaćuje parking, crta nule u zraku, cupkajući na mjestu.

Najbliži WC mogao bi biti u Centru za rehabilitaciju, ali treba preći preko ceste, pokraj portira, objasniti mu koja je sila i potreba, pa postoji mogućnost da čovjek u ovakvom stanju završi i na hitnoj. Ili – opet preko ceste, cijelog hotelskog parkirališta, pokraj recepcije hotela Matija Gubec, lijevo kroz hodnik, pa desno i opet desno…

Čovjek u međuvremenu mijenja boju, koluta očima i sitnim, hitrim koračićima odskakuće prema zadnjem redu parkiranih automobila, koji, eto, srećom, graniči sa šumom, a na drugoj strani ograđenim dvorištem. Događa se da izletnici, naročito oni iz autobusa, starije dobi, kucaju na vrata kuće u susjednom dvorištu ili – potraže spas iza grma kod ograde i s gaćama do koljena i užasom u očima shvate da dva metra dalje domaćin čita dnevne novine u svojoj omiljenoj sjenici…

Inače, parkiralište je vlasništvo hotela Matija Gubec, "parkirarina" za autobuse iznosi 30, a za osobne automobile 10 Kuna. Subotama, nedjeljama i praznicima smjesti se tu i preko stotinjak automobila i autobusa, znači, protok od preko tisuću ljudi dnevno.

Na cijelom parkiralištu, osim što nema WC-a, nema ni jedne jedine kante za smeće, a kamoli toliko potrebnog kontejnera. Krajem dana ostaju hrpe i hrpice, svega i svačega; nažalost, ne samo krajem dana, nego danima i danima…

Turistička sezona je u punom jeku. Dolaze školske ekskurzije, grupe umirovljenika, bistričkih proštenjara, izletnici, domaći i stranci.

Neminovno je jedno: ni Old spice, ni Nina Ricci, ni skupocjeni Chanel, neće prevladati osobni miris, ako do onog prozaičnog 00, čarobnog Toillete ili spasonosnog grma, stignete – prekasno. Uz pokvareno raspoloženje, upropašten izlet i proklinjanje onih koji su zaslužni za takav aranžman.

Razmislite o tome, turistički radnici.