Foto: Ilustracija -Zagorje.com/Pixsell

Promocija knjige „ Zeko – biografija Velimira Zajeca“, autora Sanjina  Španovića, koja je održana proteklog vikenda u Pregradi, bila je idealna da pokušamo „ukrasti“ sat vremena Zeki i porazgovarati s njim 

ZL: Kako se osjećate sada kad ste opet u Hrvatskom zagorju ?

Zajec: Ovo je moj dom. Nisam tu rođen, ali sam tu proveo veliki dio svog djetinjstva. Tu mi je familija tako da se osjećam sretno i drago mi je da sam opet ovdje jer ja se osjećam Zagorcem.

ZL: Osamdesetdruga. Dojmovi iz današnje perspektive?

Zajec: Puno je toga napisano u prethodnim godinama, a posebno prošle, kada je bilo 40 godina od osvajanja naslova prvaka bivše države. To je bilo veličanstveno, bilo je prekrasno i naši navijači su konačno osjetili što znači biti prvak tadašnje države. Mi smo svi igrali iz ljubavi prema klubu, prema našoj publici i tako se našla jedna škvadra porijeklom iz Dinamovih juniora, a sa strane su nam došli neki odlični igrači poput Bručića, Mustedanagića, Bošnjaka itd. koji su se jako dobro uklopili. Imali smo jednu lijepu i dobru generaciju i naravno, s trenerom Ćirom, uspjeli smo i osvojiti to prvenstvo.

Foto: Milorad Videković/Zagorje.com

 

ZL: U ono vrijeme, ’82., gotovo svi su Vas uspoređivali s Beckenbauerom, uz tvrdnju da ste i kvalitetniji od njega.

Zajec: Meni je zadovoljstvo čuti da sam bio jedan od tih igrača poput Beckenbauera koji je bio svjetska klasa. Međutim, nisam nikoga oponašao jer sam igrao svoju igru. On je isto igrao zadnjeg, dok sam ja generalno više igrao prema sredini, jer sam imao tu dozvolu da budem slobodan kreator igre odostraga i s tim potezima sam uspio uvijek napraviti višak igrača i dati nekom loptu u sredinu. Evo, tu imam jednog svog suigrača, Željka Hohnjeca, koji je bio izuzetan igrač, izuzetno brz i te lopte je on isto kao i Deverić, Mlinarić, Cico, Boro upotrebljavao za postizanje gola.

ZL: Usporedite današnji i ondašnji nogomet.

Zajec: Nogomet se onda igrao romantično, igrali smo s puno više ljubavi nego što se igra danas. Tko je znao igrati nogomet u ono vrijeme, mogao bi i danas! Pitanje je da li bi bilo obrnuto.

ZL: Reprezentacija?

Zajec: Repka je sjajna. Imamo talentirane igrače i jedino je šteta što nam liga više nije toliko jaka i kvalitetna kao prije nekoliko godina. Dosta je pala. Igrači nam odlaze van jer se klubovi ne mogu samofinancirati bez prodaje igrača. To su razlozi da naš nogomet pada.

ZL: U Pregradi niste prvi puta. Bili ste sredinom sedamdesetih.

Zajec: Da. Tu smo često dolazili i kao veterani i kao igrači Dinama, i uvijek smo bili lijepo dočekani. Moji dečki koji su u to vrijeme igrali za Dinamo bili su vezani za Zagorje, jer Zagreb je i glavni grad Zagorja (smijeh), a oni su izašli iz Dinamove škole – Mlinka, Cio, Štef Deverić i ostali, moja generacija koja je poslije napravila uspjehe koji su nam dobro poznati.

ZL: Jeste li vidjeli mural posvećen Vama u Kostelu?

Zajec: Prva mi je to javila Mila Horvat. Sada sam ga konačno i vidio uživo.  Dočekali su nas naši BBB koji su sjajni i napravili su takav štimung da sam se osjećao kao da igram s Hajdukom.

ZL: Ima jedna anegdota s pokojnim predsjednikom Tuđmanom?

Zajec: Da. Ja nisam bio često na tim seansama kod predsjednika Tuđmana. Ćiro je tu bio glavni. No, jednom sam i bio i ja te me predsjednik pitao – Otkud si ti? Ja sam se želio napraviti važan da sam iz grada te sam odgovorio da sam iz Pregrade. No, on mi je odmah odgovorio  - Ne! Nisi ti iz Pregrade, ti si iz Kostela!

Foto: Milorad Videković/Zagorje.com

 

ZL: Bili ste autoritet, lider, kapetan i respekt na terenu!

Zajec: Imali smo jedan sjajan odnos. Bilo je respekta prema nama starijima. Mi smo njima pomagali kao klincima, i Štefu i Mlinki i svim ostalim dečkima, tako da je taj respekt proizašao iz tog jednog posebnog odnosa – pomaganja jednih drugima. Ja sam im pomagao oko njihovih ugovornih obveza tako da sam im uz pomoć ljudi iz kluba rješavao pitanja stanova koji su im kasnije bili dodijeljeni. Iz svega toga izlazio je i respekt. Kada smo izlazili van, to je bila naša Karaka, a ali isto tako kada smo rekli da idemo doma, svi smo otišli doma. Odnosno, jako smo se lijepo družili, i na terenu i izvan njega, tako da smo kroz tu zabavu stekli i prijateljstva te smo bili jedna dobra klapa. Upravo zato smatram da je razlog naše kompaktnosti zasigurno bilo i to naše druženje, igra na terenu, prijateljstvo i ljubav jednih prema drugom.

ZL: Koje bi dijelove iz svoje karijere izdvojili kao najvažnije ?

Zajec: Teško mi je to izdvojiti. Sve su to lijepi dijelovi moje karijere – odlazak u Panathinaikos, potpisivanje mog prvog ugovora za Dinamo jer nitko od mojih to nije očekivao, tako da me tata tek tada „oslobodio“ od nogometa. Naime, on je strašno želio da završim školu i to školu koju je i on završio, jer sam morao postati elektromehaničar. Mogu spomenuti i sljedeće – promjena imena Dinama, vraćanje imena Dinama, osvajanje prvenstva 1982. godine, osvajanje dva puta s Panathinaikosom grčkog prvenstva i Kup, igranje u Europi kada sam proglašen najboljim igračem, a pehar mi je uručio Johan Cruyff. To su divni momenti i dobro je da je sve zapisano, jer mi igrači smo usredotočeni na igru i ne pamtimo takve detalje, za razliku od navijača koji znaju i najsitnije detalje. Ponekad, upravo zbog navedenog, nisi niti svjestan da ti je karijera bila toliko bogata. Uglavnom, zadovoljan sam, uz napomenu da, kada bi mogao birati, onda bih prije počeo igrati nogomet jer počeo sam dosta kasno.

Foto: Milorad Videković/Zagorje.com

ZL: Zašto ste otišli u grčki Panathinaikos kad ste imali ponude iz puno jačih i bogatijih klubova Europe?

Zajec: Europsko prvenstvo  me „izbacilo“. Bio sam najbolji igrač i zaista sam imao jako dobre i bogate ponude iz jakih klubova Europe. Međutim, ja sam obećao Mladenu Janiću koji me doveo dolje da ću doći u Grčku, a kako svoju riječ nikad nisam pogazio, nisam ni tada, unatoč brojnim ponudama, došao sam u Grčku. Nije mi žao zbog toga jer sam došao u jednu lijepu zemlju (gdje ga tretiraju kao božanstvo, op.a .)  koja je lijepa kao i Hrvatska. Igrao sam u jednoj klimi koja je bila sjajna za mene, što mi je puno značilo. I dan danas sam u Grčkoj te uživam u blagodatima te lijepe zemlje, ali ovdje mi je ljepše. Tu imam više prijatelja.

ZL: I za kraj – samo  jedno ime – Ćiro!

Zajec: Ćiro je bio jedan veliki gospodin, šarmer, duhovit, znalac, legenda. Čovjek koji je uživao u poslu koji je radio. Odlično je poznavao mentalitet igrača, jer i je i sam bio nogometaš, tako da nam je dozvoljavao naša druženja, iako je istovremeno bio i  jako strog – često nas je znao iznenaditi kontrolama. Bio je veliki nogometni stručnjak. Meni sigurno najbolji trener, jer s mnogima sam surađivao, ali on mi je ostavio najviše uspomena. On je bio čovjek kojeg ne možeš ne spomenuti u bilo kojoj spiki. On je bio poseban i zaseban, tako da bi mi bez Ćire teško napravili to što smo napravili, jer on je bio i avangarda u nogometnom poimanju taktike. On je nam npr. skratio trening s 2,5 sata (trener Marković, op.a.) na 1 sat i 15 minuta s osnovnom težnjom da se radi samo s loptom, tražio je da igramo stalni presing, itd.