Talijanski i svjetski nogomet zavijeni su u crno nakon vijesti da je u 83. godini života preminuo legendarni Sandro Mazzola. Tužnu informaciju potvrdio je milanski Inter, klub u kojem je ovaj slavni napadač proveo čitavu svoju profesionalnu karijeru i upisao se u vječnost kao jedna od najvećih ikona talijanskog sporta.

Mazzola je rođen u Torinu 1942. godine u obitelji slavnog Valentina Mazzole, kapetana legendarne momčadi Torina koja je poginula u zrakoplovnoj nesreći na brdu Superga. Nakon tragedije u kojoj je kao šestogodišnjak izgubio oca, sudbina ga je odvela u Milano gdje je s bratom počeo kao klupska maskota, da bi za seniorsku momčad debitirao sa samo 18 godina u neobičnim okolnostima, postigavši pogodak protiv Juventusa u utakmici koju je klub odigrao s juniorima u znak prosvjeda protiv saveza.

Zlatno doba pod vodstvom Herrere

Pravi procvat njegove karijere dogodio se pod vodstvom trenera Helenija Herrere unutar kultne generacije poznate kao Grande Inter. Mazzola je za milanski klub odigrao 565 službenih utakmica i postigao više od 150 pogodaka, osvojivši pritom četiri naslova prvaka Italije te dva Kupa prvaka. Posebno se pamti finale iz 1964. godine protiv moćnog Real Madrida u kojem je zabio dva gola za pobjedu od 3-1, nakon čega mu je i sam Ferenc Puskas u znak divljenja poklonio svoj dres.

Uspjesi u reprezentaciji i slavna štafeta

Izniman trag ostavio je i u dresu talijanske reprezentacije za koju je nastupio 70 puta i postigao 22 pogotka. S nacionalnom vrstom osvojio je naslov europskog prvaka 1968. godine, dok je dvije godine kasnije igrao finale Svjetskog prvenstva protiv Brazila. To je prvenstvo ostalo upamćeno po takozvanoj štafeti, kontroverznoj odluci izbornika da Mazzola igra prva poluvremena, a Gianni Rivera druga, što je na koncu završilo porazom u finalu.

Nakon igračkog umirovljenja ostao je u nogometu kao sportski direktor i stručni komentator. Iz Intera su se od svoje ikone oprostili izuzetno dirljivim priopćenjem, podsjetivši da je u klub ušao kao dječak i ostao mu vjeran cijeloga života, uz napomenu kako je njegova posljednja želja bila samo jedna, da ga svi pamte prvenstveno kao dobrog čovjeka.