Na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Milana Filipčića u Pavlovcu Pregradskom ovog je ljeta rodilo puno vrsta raznog povrća: paradajza, paprike, krastavaca, graha, mahuna, salate, blitve, špinata, luka, peršina, graška, rotkvice, tikvice… Svakog povrća po nekoliko vrsta. - Urod se je pokazao dobrim, jedino što je povrće dozrelo malo kasnije nego inače, jer je lipanj bio hladan. Sada sve to redovito treba brati, a i onda prodati, što je puno teže - pričaju nam Milan i Snježana Filipčić. Iako je njihovo povrće domaće i ekološki uzgojeno i raste u dvorištu tik do kuće, bez špricanja i nikakve dohrane te pognojeno samo stajskim gnojem, često im kupce tjeraju prekupci koji im nižom cijenom rade konkurenciju. U Zagorju ne prodaju. Kažu da domaći ljudi većinom imaju povrće u svom vrtu, dok im 'dio kolača' preuzmu povrćari iz Varaždina te trgovački centri, tako da su se morali orijentirali na zagrebačko tržište. Doma na kućnom pragu, jedino se prodalo, kažu, u doba korone.

 

Subotom na Jarunu

- Svoje povrće prodajemo na Jarunu već 11 godina. Prezadovoljni smo sa svojim mušterijama. Zagrepčani su jako dobri kupci, većina ih zna prepoznati domaće povrće i pravu kvalitetu, iako se nađu i oni koji kukaju. No, da nije prekupaca, bilo bi lakše prodati svoj proizvod - slažu se supružnici Filipčić koji u ljeto imaju pregršt posla. Na Jarunu imaju svoj štand i tamo su redovito svake subote, u sezoni i nedjeljom. Prije Jaruna pet su godina prodavali svoje povrće u Kustošiji. Kada je plac u Kustošiji propao, preselili su se na Jarun. Milan nam pokazuje 13 plastenika u kojima se zeleni salata i paprika, krastavci, mahune i crveni paradajz... - Ukupno je pod plastenicima 1200 kvadrata, a još nekoliko vrsta povrća je zasađeno i na njivama. Povrćarstvom se bavimo već 15 godina. Muku mučimo, probijamo se. Naberete 20 gajbi povrća, prodate 8, a onda 12 gajbi dopeljate doma… Ako primjerice idete u nedjelju u Zagreb na plac, vozite 62 km tamo i natrag, vi 100 kuna zavozite i morate puno toga prodati da bi si pokrili troškove. Zmučeni dojdete oko 16 h doma i onda žena pita dal bi dela kuhat juhu. Velim, kakva juha, nisam ni gladan više. Buš je skuhala u ponedjeljak kad smo doma – šaljivo priča Milan, koji svako jutro puna tri sata zalijeva povrće u stakleniku. Filipčići imaju cijevi zakopane u dvorištu otkud crpe vodu za zalijevanje.

 

Bez potpora i sa starom mehanizacijom

Nikakve pomoći ni potpore ne primaju, mehanizacija je stara, a tu je i puno mukotrpnog ručnog rada. Sami skupljaju sjeme iz povrća i uzgajaju presadnice u svom stakleniku u kojem se zimi i 'kuri', kako se ne bi smrzle.
- Naša zelena salata je prava domaća, nježna i ukusna, možete je jesti ni ako nemate zubi. Tko je proba, uvijek se vrati po još. Cijena je 20 kuna, a kupe je oni koji znaju prepoznati okus prave salate. Svi drugi koji prodaju, imaju jednu te istu salatu. Ispada možda da se hvalim, ali stvarno je najbolja – kaže Milan. Na Jarunu plaćaju mjesečnu placovinu preko 200 kuna, a onda i plac i vagu posebno u dane kada povrće i prodaju. Uglavnom, za svaku kunu moraju se jako namučiti i priznaju da ne bi u ovo ponovno ušli da mogu birati. Nemaju drugih prihoda, investirali su u plastenike, povrće, sadnice i sjeme i moraju gurati dalje. Ali, širiti se neće, jer im je i ovo puno posla napretek.