Učiteljica hrvatskoga jezika u OŠ Stjepana Radića u Brestovcu Orehovičkom, otkad zna za sebe voli čitati, pisati i govoriti pa je i život posvetila poučavanju tih vještina, a pisanje pjesama došlo je sasvim spontano. – To nije bila odluka, to se u meni slaže otkad sam progovorila, neprestano mi se nekakve riječi vrte po glavi, a i uvijek sam bila zasuta riječima. U mojoj obitelji uvijek se nešto čitalo – rekla nam je Željka.

„Sama sebi sam najveća kritičarka“

Iza sebe ima objavljenu zbirku pjesama, a pošto ima vrlo visoke kriterije kada su pjesme u pitanju, na sljedeću zbirku morat ćemo pričekati još neko vrijeme. – Davno sam objavila jednu zbirku pjesama, a sad bih dosta toga u njoj voljela promijeniti pa se još nisam odlučila na objavljivanje druge. Neke svoje pjesme dorađujem godinama, druge su nastale u par minuta. Pojavim se tu i tamo – na kakvoj pjesničkoj večeri ili recitalu, na kakvoj priredbi ili na radiju. Reakcije ljudi na moje pjesme uvijek su bile pozitivne. Rekla bih da sam sama sebi najveća kritičarka – samokritična je naša sugovornica.Željka uglavnom piše na standardnom jeziku, tek ponekad na kajkavskom, a pjesme pokrivaju vrlo široki spektar tema. – Ne mogu odrediti koja vrsta prevladava: imam refleksivnih, ljubavnih, pejzažnih… Uvijek me inspirirala priroda u jesen, a nepresušan izvor inspiracije za mene su pjesme drugih pjesnika. Čitanje kao da puni moje baterije. Volim svoje Zagorje, tu sam odrasla, tu i dalje živim i radim. Tako sam uvijek i željela. Moji pejzaži su zagorski pejzaži – ispričala nam je o svojoj inspiraciji Željka.

„Veselim se malim stvarima“
Njeni učenici u Brestovcu Orehovičkom često se susreću i s igrokazima koje Željka piše za potrebe školskih priredbi, a osim poučavanja i pisanja, Željka je aktivna u KUD-u te se bavi lektoriranjem tekstova drugih autora. – Nedavno sam lektorirala divnu slikovnicu svoje prijateljice Marije Brezak, logopedinje iz Zaboka, „Mama me voli i kad je ljuta“, a s prijateljicom i kolegicom Martinom Tomorad, učiteljicom engleskoga jezika, trenutačno radim na njezinoj englesko-hrvatskoj kuharici. Članica sam KUD-a Lovro Ježek iz Marije Bistrice već 25 godina. Pjevam u malom vokalnom sastavu toga KUD-a. Prije sam i plesala i to mi pomalo nedostaje. Takvim stvarima se bavim iz hobija, to volim – otkriva nam spisateljica svoje hobije. Mlada pjesnikinja nema velikih planova za budućnost. – Veselim se malim stvarima. Trenutačno planiram naći malo više vremena za svoju obitelj, supruga i sinove, a onda i za sebe i za svoje pjesme. Vremena uvijek nedostaje. Danas nam se često čini da riječi nemaju veliku težinu, zatrpani smo njima i slušanje je površno, no činjenica je da one ostaju i kad nas nema. Ponekad zaboravimo koliku nam snagu riječi zapravo daju. Treba tražiti riječi koje su toliko jasne i jednostavne da prodiru kroz buku vremena, to su riječi koje hrabre i tješe i kad su grube, riječi istine, one dopiru do srca. To je zadatak svakoga pjesnika, svakoga umjetnika. Zašto su neki stihovi bezvremenski? Zato što su istiniti u svakome trenutku i u svakome kutku svemira – kaže Željka kojoj želimo još puno lijepih pjesama.