Oduvijek je Marija Bistrica poznata po tradicijskim starim zanatima, koji se već stoljećima njeguju na tom području. Licitari, drvene igračke i lončarstvo tradicija su koja se prenosi s koljena na koljeno. Brojne su obitelji od ovih zanata zarađivale za kruh, a potom i postale prepoznatljive, dajući zagorskoj kulturi poseban pečat svojim umjetninama i ručnim radovima koji su obišli čitav svijet.

Tradicija kroz generacije

Uz medičarstvo, izradu licitara i drvenih igračaka, lončarstvo je zanat po kojem je osobito poznato bistričko naselje Globočec. Tamo su se umijećem pravljenja posuda i raznih uporabnih predmeta i ukrasa od gline bavile mnoge obitelji. Vrijedne su ruke majstora generaciju za generacijom izrađivale lonce za cvijeće, posude za pečenje, velike vrčeve i peharčeke i još mnogo toga od gline. Ti su se proizvodi prvotno koristili u kućanstvu kao uporabni predmeti, a u današnje vrijeme postali su prepoznatljivi suveniri ovoga kraja. Jedan od majstora čije su ruke u više od trideset godina obrta izradile nebrojeno puno predmeta od gline je i Tomo Kovačić. Brojni su njegovi proizvodi i kreacije, baš kao i od njegova oca i djeda prije njega, obišli mnoge sajmove i manifestacije, pa se danas nalaze u zbirkama suvenira turista ne samo iz Hrvatske, nego i cijelog svijeta.

Majstor Tomo ujedno je i posljednji lončar koji se tim zanatom bavi u Mariji Bistrici. Od nedavno samo kao hobijem, jer je obrt zatvorio. – Oduvijek smo živjeli od poštenog rada. Nismo se bojali raditi, a uza sve to plaćati sve obveze koje nam je obrt nametao, pa onda… što je ostalo za život. Ali danas, uz sve dadžbine koje treba podmiriti, tempo života i težak plasman naših proizvoda, lončarstvo je postalo neprofitabilno zanimanje i odlučili smo zatvoriti obrt – ispričao nam je majstor Tomo, potvrdivši kako nasljednika u ovome obrtu iza sebe nema, kao i da je njegov obrt bio posljednji u bistričkom kraju. Kćeri su se udale, jedan je sin u Njemačkoj, a i drugi planira u inozemstvo kad završi fakultet. No, i sam im je, kaže, savjetovao da se školuju, a ne da nastavljaju njegov obrt.

Puno muke za malo novaca

A cijela je priča lončarstva u Globočecu krenula od Tominog djeda Pavla, koji je zanat izučio i obrt otvorio negdje osamdesetih godina 19. stoljeća. Od sedmero njegove djece, svi su naučili pomagati u lončariji. Tomin je otac Florijan, koji je nastavio zanat svog oca, u lončarenje u Soblinec hodao još prije Drugog svjetskog rata, da bi nakon rata nastavio raditi ono u što je bio dobro upućen – lončarstvo. I njegova su braća zanat prenijela na svoje potomke, pa je tako u Globočecu bilo nekoliko obitelji, a koje su bile u srodstvu i koje su desetljećima njegovale tradiciju svog pretka Pavla. – Bilo nas je petero braće, svi ostali su otišli i savili svoje gnijezdo negdje drugdje, ja sam kao najmlađi ostao doma. U ono vrijeme, nije se razmišljalo o nekoj školi višeg stupnja, nego samo o zanatu. Pa sam završio strojarstvo i radio u Tehnomehanici. No, onda sam se odlučio biti sam svoj gazda i donio odluku da ću pustiti posao i nastaviti očev obrt s glinom – ispričao nam je Tomo.

 Ne kaže on da je zbog toga požalio, no imati obrt sa sobom je nosilo brojne poteškoće, velika davanja i obaveze te puno ulaganja novaca i vremena u taj posao. – Tata je to još sve radio po starinski, nožno kolo, ručna priprema gline, peć na drva… Puno muke za malo novaca. Kao strojar, sam sam si napravio električno kolo i sva postrojenja za preradu gline, drugu peć, no uvijek je bila neka borba. No, uspio sam održavati obrt, s velikom žrtvom, trebalo je i ulagati u stambeni prostor, ali i stvarati dalje uvjete za rad, puno vremena provoditi u radioni, nedjelje u prodaji… No, najviše me držao inat da želim biti sam svoj gazda i da ću moći prehranjivati svoju djecu, ali i ljubav prema tome – ispričao nam je Tomo.

Detaljne forme

Ipak, kaže, nekako nikada u svemu tome nije uspio zadovoljiti onaj vlastiti afinitet prema kiparstvu, neostvarenu želju za školovanjem u primijenjenoj umjetnosti. – Imao sam ja puno vlastitih ideja, o proizvodima nešto drugačijima, s mojim posebnim potpisom, ali za to je trebalo puno vremena, čega nije bilo. Mislim da ću, ako bude zdravlja, to tek sada ostvariti, kad će mi lončarstvo biti samo hobi – kaže Tomo, koji je u svojim proizvodima uvijek bio detaljan; svaka jer crta uvijek bila na svome mjestu, razmak proporcionalan, a forme onakve kakve je izučio djed, prema tradiciji lončarstva koja je u Hrvatsku stigla od Austro – ugarske. – Još u doba djeda i tate, forme su se detaljno njegovale. U posljednje vrijeme, mnogi su ih lončari iskvarili. Vidi se velika razlika između nekog starog proizvoda koji je sačuvan na nečijem tavanu i onog novog. Mnogi zapravo ni nemaju afiniteta ni osjećaja za formu, mnogi se smatraju majstorima, umjetnicima, kreatorima, a to zapravo nisu, pa se tradicijske forme podcjenjuju. Svaki komad koji napraviš trebao bi imati neki smisao, namjenu i poruku, oplemenjivati – kaže Tomo koji je u vrijeme kada su tradicijski zanati bili vrlo cijenjeni, traženi i prodavani, vršio i brojne prezentacije, te bio na brojnim sajmovima i manifestacijama gdje je prodavao ono po čemu je bio najpoznatiji – uporabne predmete poput ćupova i lonaca za mlijeko, vrčeva za vino, mudrijaša, zdjela i zdjelica za jelo, posuda i kalupa za pečenje, a onda i ukrasnih kao što su 'šparkase' u obliku ovčica i svinjica, 'žlaburaša' (ptičica na vodu), raznih fućki, lustera i još brojnih drugih prepoznatljivih predmeta.

Budućnost tradicijskih proizvoda

Najviše se, kaže, prodavalo još za vrijeme bivše države, a onda i po nastanku Hrvatske, kada su mu glavna tržišta bila Gornja Stubica, a onda i Marija Bistrica, gdje je i zadnjih godina imao svoje prodajno mjesto. – Iako bi ta tradicija trebala imati veliku vrijednost, sve je manje ljudi koji žele kupiti ovakve proizvode i koji ih cijene. Lončarstvo danas nije obrt od kojeg bi se živjelo, već isključivo kao hobi za svoju dušu, uz primarni radni odnos, da zadovoljiš svoju dušu i nešto sitno dodatno zaradiš – zaključio je 66 – godišnji majstor Tomo. A kako je sve manje onih kojima su ovakvi proizvodi zanimljivi te je tržište teško pronaći, nažalost je sve manje i onih koji će imati volje nastaviti tradiciju starih zanata. U lončarstvu, majstor Tomo sa svojim je obrtom bio posljednji u Mariji Bistrici, jer sada će se glinom baviti samo za vlastiti gušt, a obzirom da u svome obrtu nema nasljednika, tu će, zasada, stati i tradicija lončarstva u Globočecu.