Gotovo da ne postoji Zagorec koji barem jednom nije negdje naišao na malu ''pokretnu trgovinu'' simpatičnog bračnog para Ivanić iz Gornje Stubice, čije su unikatne drvene igračke obišle brojne manifestacije, događanja i sajmove po cijeloj Hrvatskoj, ali i otputovale u svijet čak i do Amerike, Australije i Novog Zelanda.

Dobra mašta i poslušni prsti

Ankica i Slavko Ivanić već preko 60 godina u maloj radionici u dvorištu izrađuju drvene konjiće, praćke, mačeve, leptire, kola, zvrkove, čuturice, maleni namještaj i još svakakve druge drvene igračke i suvenire koji su dio tradicije Hrvatskog zagorja. S dizajnom koji su osmislili sami danas imaju preko 200 artikala, kojih su u ovom dugačkom radnom stažu izradili na tisuće komada. – Sam sam izmislio izgled svih igrački. Za to treba imati dobru maštu, a moj mozak još uvijek malo radi – našalio se 90 – godišnji Slavko koji još uvijek svakodnevno tokari na tokarskom stroju i to bez naočala! Nakon svih tih godina, prsti gotovo da rade automatski, a volja je još uvijek tu. – Nikad mi nije dosadilo raditi to. Prvo pripremim drvo, pa ide na obradu, pa ga poliram, a onda se reže prema šablonama i s nožićima fino obrađuje. Živce treba imati za to. Uvijek sam pun prašine. Probal sam i masku nositi, ali sam odustal, nije to to, moram imati dobru vidljivost, spretne prste i ruke – ispričao nam je još Slavko.

''Prije se od toga dobro živelo''

Nakon piljenja, tokarenja i rezbarenja, lijepljenja dijelova i sušenja, slijedi Ankičino oslikavanje. – Moje ruke su još sad dobre, makar imam 84 godine. Treba nam oko pet do šest dana da kompletno završimo jednu seriju od, recimo, 20 konjića – kaže Ankica, dodavši kako dječaci sa štanda najradije odaberu konjiće, mačeve i praćke, a djevojčice mali namještaj i zipke, dok oni najmanji prvo ugledaju leptire. – Primaju i ne puštaju, tak dugo dok mama i tata ne kupe! Ali drugačije je to danas od onoga kak je nekada bilo. Kakve su to gužve bile! Imali smo 35 godina u Stubičkim Toplicama štand, u zlatna vremena Stubaka puno se prodavalo. Znali smo i subotom i nedjeljom ići na Sljeme, prodaja je gore bila odlična, a bilo nas je po svim krajevima Hrvatske i uvijek bi rasprodali sve kaj smo dopelali. Kad je bila dobra trgovina, znali smo i spati u autu i nismo išli doma dok nismo sve prodali – kaže Ankica, koja je, uz drvene igračke, šivala i proste fertune koji su bili jako popularni. – Prije se od toga dobro živelo, nismo stigli raditi koliko smo prodavali. Dizali smo se u 3 sata ujutro i radili, jer poslije smo išli na teren tržiti, a onda opet navečer radili koliko smo stigli. Puno je naših igrački otišlo u svijet, a Japanci su čak dolazili tu k nama doma i snimali kak se to radi. Stranci jako cijene drvene igračke – rekla je Ankica te dodala kako su danas popularne i moderne drugačije igračke, stoga njihove drvene danas više ne služe za igranje, već kao suveniri.

Priznanje za očuvanje nematerijalne kulturne baštine

Za svoj su dugogodišnji rad i tradicijske drvene igračke Ankica i Slavko dobili mnoga prizanja, pa tako i Plaketu Općine Gornja Stubica 2016. godine za trajan doprinos očuvanju nematerijalne kulturne baštine. No, ove su godine odlučili završiti s izradom, a zaliha za prodati još ima, pa ih se još uvijek može naći na našim domaćim manifestacijama ili kod njihovih omiljenih prodajnih lokacija kod Gupčeve lipe i Muzeja seljačkih buna, gdje su na tisuće komada svojih igrački prodali izletnicima, a najviše djeci. Upitali smo ih čime će se baviti, ako prestanu s izradom igrački i hoće li im to faliti. Slegnuli su ramenima pa smo znali da za njih piljenje, tokarenje, rezbarenje i farbanje zapravo nikad neće završiti, iako su već sada za sobom ostavili puno prepoznatljivih detalja, rezova nožićem i pokreta kistom, kao trajni suvenir tradicije Zagorja.