Obitelji Varga, zanati su, moglo bi se reći 'u krvi'. Najstariji Varga, Zlatko (89) bio je prvi radiomehaničar u Hrvatskom zagorju i najmlađi obrtnik u tadašnjoj Jugoslaviji. Istim obrtničkim stopama krenuo je i njegov sin Zlatko, elektroničar - specijalista za RTV tehniku koji danas vodi video servis u Zlataru, dok će ih u trećoj generaciji naslijediti, sin i unuk Zvonimir, tehničar za računalstvo. I otac i sin prošli su popravke od starih radija i crno – bijelih televizora do današnjih plazmi i LCD televizora, a takvih majstora - radiomehaničara danas je sve manje.

'Špotanci' iz Zagreba

Osamdesetdevetogodišnji Zlatko Varga zanat je položio 1953. godine u Obrtničkom domu Grada Zagreba. - Majstorski ispit tada su polagala dva Beograđanina, dva Zagrepčanina i ja, jedini Zagorec, a diploma koju smo primili bila je priznata u svijetu. Diplome i papire odnio sam nakon toga u Kotar Zlatar i tražio da mi izdaju dozvolu da popravljam radio aparate, no rekli su mi da u nomenklaturi nema tog zvanja i da ne mogu otvoriti zanat. Uvijek sam bio tip, i u ono vrijeme, a i danas, da nejdem iz kancelarije van ak nešto ne dobijem napismeno, pa sam rekel da slabo memoriram i da mi to onda i napišu. S tim papirom sam ja tada otišel u Obrtničku komoru u Zagreb i tada su u Zlataru dobili strahovite 'špotance' i u roku 24 sata dobio sam dozvolu za rad – prisjetio se Varga, tada prvi radiomehaničar u Hrvatskom zagorju, koji ističe da nije bilo u Zagorju stambene zgrade gdje nije pokucao na vrata, ali i da je u ondašnje vrijeme kada si čovjeku popravio televizor, to bilo ravno čudu. Već od malih nogu pokazivao je interes za tehniku.

Sinu Zlatku obrt je ostao nakon oca

- Moj je tata imal dva lokala; gostionu i trgovinu kože pa smo kupili i skupocjeni radio aparat. Jednom dok smo slušali Radio Berlin, radio se pokvaril. Tata ga je tada htio nositi na popravak u Zagreb, no ja sam potajno uzel 'šrafciger' i sam ga uspio popraviti – rekao je Varga.

Radio u tačkama

Ispričao nam je kako su mu ljudi radio aparate na popravak donosili u tačkama i to u dva tačka na drvenim kotačima. - U jednom tačku je bil radio, a u drugom akumulator i anodna baterija od 90 volti kaj je taj radio mogel delati, jer tada u Zagorju nije bilo struje. Kod mene su na popravak dolazili ljudi iz Stubice, Zaboka, Krapine, Ivanca, Lepoglave, Zeline… Ja sam znal za sat i pol popraviti sedam televizora, ispuniti radne naloge i sve pospremiti. Toliko sam bil brz i sposoban. Bil sam ja i sportaš, padobranac, ali vrhunski u svom poslu – pohvalio se majstor u mirovini, kojeg je naslijedio sin Zlatko.

Zanat zavolio uz oca

- Moj je otac bio prvi RTV majstor na području između Zagreba i Varaždina te jedan od rijetkih u Hrvatskoj, a taj sam posao zavolio još kao dječak. Kao elektroničar sam uz oca počeo raditi 1982. godine, da bi obrt preuzeo 1999. kada je tata otišao u mirovinu. Moje je zvanje elektroničar - specijalista za RTV tehniku, koje sam stekao u Školi Ruđera Boškovića. Otac je nekada imao servise u Krapini, Konjščini i Oroslavju, više radnika, šegrte, no broj radnika smanjivao se iz godine te je ostao samo obrt u Zlataru - ispričao nam je sin Zlatko, koji je prošao razdoblje popravaka crno - bijelih televizora od elektronskih cijevi do današnji plazmi i LCD televizora. Nekada su se, kaže, najviše popravljali radioaparati i tv prijemnici s katodnom cijevi do nedavno plazma tv koja također posustaje nad najnovijom tehnologijom LCD, LED i OLED TV prijamnika.

'Snijeg' na ekranu

Danas se pojedini televizori ni ne mogu popraviti bez računala. Prije je najosnovniji alat bio lemilica, univerzalni instrument, eventualno neki generator - signal za radio i bar generator koji je služio za televizore jer nekad nije bilo programa cijeli dan, a znamo da se tv nije mogao popravljati dok je na ekranu 'snijeg' - ispričao je sin Zlatko.