Kako je poznato, blud i bluđenje u drugoj polovici 19. stoljeća su u Zagrebu bili potpuno legalni. Navodno su Austrijanci rekli gradskim vlastima – dok god plaćate poreze na bilo kakve aktivnosti, mi to dozvoljavamo!

Za sve su zapravo kriva prva gradska parna kupališta koja se u Zagrebu otvaraju sredinom 19. stoljeća. Vjerovalo se da voda liječi i da je dobra za zdravlje. No, osim što su brinuli za svoje zdravlje, Zagrepčani su se na tim kupalištima odlično zabavljali. U sklopu kupališta tako su se otvarale gostionice, kao i restorani s dijetnom prehranom, što dokazuje kako su Zagrepčanke još u 19. stoljeću pazile na ishranu!

Vidjevši gomilu koja se okuplja na kupalištima, izvjesna gospođa Roža Aranjoš i njezin suprug Vilim nanjušili su vraški dobar biznis – otkupili su dotrajalu Petrovu kupelj iznad Kožarske ulice (današnja Medvedgradska) i otvorili prvo zagrebačko bludilište.

Vlasnica ‘koncesije za ženske poslove’, popularna madame Aranjoš bila je tek jedna od desetak vlasnika otmjenih bludilišta uz potok Medveščak.

Tadašnji je zagrebački gradonačelnik odlučio još malo urediti ‘najstariji zanat’, pa je tako 1899. godine nastao i tzv. Bludilišni pravilnik koji je imao čak 31 članak, a po kojemu se točno znalo tko u bludilištu smije raditi. Prostitucijom su se tako mogle baviti ženske osobe koje su navršile 17 godina, dok je mladićima mlađima od 16 godina ulaz bio strogo zabranjen.

Poznato je kako je 1907. godine u Zagrebu bilo registrirano 46 bludnica. Svaka od njih morala je imati iskaznicu s fotografijom, a imale su i obavezu otići jednom mjesečno na liječnički pregled. Navodno se o njihovu zdravlju brinula ekipa od čak deset liječnika! One pak koje su se tim poslom bavile krišom, čim su razotkrivene, bivale su protjerane iz grada.

Također, i izgled bludilišta bio je zakonski propisan – visoke ograde i prozori od neprozirnog stakla, kako bi se štitila diskrecija posjetitelja.

Bludilišta su inicirala prvu pravu žensku revoluciju u gradu jer Zagrepčanke su protestirale, pisale su predstavke i peticije, bunile su se protiv bludilišta u Tkalčićevoj ulici, strahujući da će i njihovi muževi tamo pronaći svoju zabavu.

Zanimljivo je kako je jedno od najluksuznijih i najljepših bludilišta bila zgrada na uglu Tkalčićeve ulice i Krvavog mosta, u kojoj je danas smješten Državni ured za reviziju.

Međutim, još je zanimljiviji sljedeći podatak – to se bludilište zvalo ‘Zlatna kuna’, baš poput prestižne hrvatske gospodarske nagrade. Dok su klijenti u bordel ‘Zlatna kuna’ ulazili najčešće s Tkalčićeve ulice, izlazili su na stražnja vrata, na Radićevu ulicu.

Neke emancipiranije ‘prijateljice noći’ osamostalile su se i svoj obrt otvorile u svome domu. Upravo u Radićevoj ulici živjela je najpoznatija samostalna prostitutka koja je na vrlo praktičan način potencijalnim klijentima davala do znanja je li zauzeta ili nije.

Ona je na svome prozoru držala vrtnog patuljka, kojega bi polegnula ukoliko je bila zauzeta, a kad je bila slobodna, postavila bi ga u uspravni položaj. Bijesne građanke to su znale i proklinjale bi je svaki put kad bi je vidjele na prozoru, kojega su često i gađale komadićem zemlje ili pak kakvim kamenčićem koji bi im se našao pri ruci.

Muškarci su tako u Zagrebu mogli legalno bludničiti i bezbrižno uživati u uslugama strogo kontroliranih prostitutki sve do 20-ih godina 20. stoljeća, kad se bludilišta zatvaraju, a ta djelatnost postaje nelegalna.

Izvor: Youtube/Zagrebački Memento