Lončanica s debelim, mesnatim rozetama stajala je na prozoru gotovo svake stare kuće u Srbiji, često i na samom krovu, među crjepovima. Odatle joj i ime, jer se vjerovalo da čuva kuću od groma. Danas se ta ista biljka najčešće spominje uz jednu jutarnju naviku, a ljudi koji je godinama uzgajaju kunu se da upravo zato lončanica nikad ne napušta prozor.

Ono što odmah vrijedi razjasniti jest da čuvarkuća nije lijek i da je nijedan ozbiljan izvor tako ne opisuje. No razlog zbog kojeg se ovaj običaj održao stoljećima zanimljiv je i povezan je s onime što se nalazi u samom listu.

Što se zapravo nalazi u listu čuvarkuće?

Čuvarkuća, latinskog naziva Sempervivum tectorum, pripada sukulentima. List je pun bistrog, sluzavog soka, sličnog onome iz aloe vere, i upravo je taj sok razlog svega. U njemu se nalaze tanini, sluzave tvari, organske kiseline i spojevi iz skupine polifenola, koji se u biljnom svijetu povezuju s antioksidativnim djelovanjem.

Okus je kiselkast i oštar, pomalo podsjeća na nezrelu jabuku i nije svima ugodan. Zato se tri lista čuvarkuće tradicionalno jedu brzo, natašte, čim se ustane, prije kave i doručka. Neki ih žvaču, dok drugi samo isisaju sok, a ostatak bace.

Kako se čuvarkuća tradicionalno koristi kod nas?

Najduže i najšire koristila se za vanjsku primjenu. Prepolovljeni list stavljao bi se na ubod kukca, opekline od sunca ili žulj jer sluzavi sok hladi kožu i ublažava peckanje. Kod nas je najpoznatija primjena nekoliko kapi soka u uhu kod bolova, no upravo tu treba biti najoprezniji, o čemu više u nastavku.

Unutarnja primjena novijeg je datuma i rjeđa. Uz tri lista čuvarkuće obično se povezuju priče o boljoj probavi, mirnijem želucu i lakšem početku dana. Riječ je o iskustvima koja se prenose, a ne o znanstvenim dokazima.

Što istraživanja doista potvrđuju, a što ne?

Ovdje treba povući jasnu granicu. Laboratorijska ispitivanja ekstrakata ove biljke pokazuju antioksidativno i blago antimikrobno djelovanje, što se očekuje kod biljke bogate polifenolima i taninima. No riječ je o ispitivanjima u laboratoriju, a ne na ljudima.

Kliničkih istraživanja na ljudima praktički nema. Nijedno istraživanje ne pokazuje da jutarnja konzumacija čuvarkuće snižava kolesterol, krvni tlak ili šećer u krvi. Tko to tvrdi, prodaje priču, a ne podatak. Biljka se i dalje smatra tradicionalnim pripravkom, a ne terapijom.

Tko treba biti oprezan s čuvarkućom?

Trudnice i dojilje ne bi trebale uzimati ovu biljku oralno, jednostavno zato što nema dovoljno podataka o njezinoj sigurnosti. Isto vrijedi i za malu djecu.

Ako uzimate terapiju za krvni tlak, lijekove za razrjeđivanje krvi ili lijekove za štitnjaču, prije bilo kakve primjene čuvarkuće posavjetujte se s liječnikom i nikako nemojte mijenjati propisanu terapiju.

Sok se ne smije stavljati u uho ako postoji sumnja na probušenu bubnjić. Kod nekih ljudi može se pojaviti peckanje ili crvenilo kože pa je prije primjene pametno isprobati malu količinu na manjem području kože, primjerice podlaktici.

Ako bol u uhu prati povišena temperatura, gnojni iscjedak, nagli gubitak sluha ili bol koja vas budi tijekom noći, to više nije stvar za kućni savjet, već je potrebno istoga dana obratiti se liječniku.

Zašto je čuvarkuća ostala u domaćinstvima?

Preživjela je jer ne zahtijeva gotovo ništa. Zalijevanje jednom u dva tjedna, malo zemlje, sunce – i sama se razmnožava izdancima koje možete podijeliti susjedi u plastičnoj čaši. Biljka koja se dijeli, a ne kupuje, ostaje u domovima dulje od svake mode.

U tome je, čini se, prava vrijednost ovog običaja: ne u obećanju, nego u tome što se održao zahvaljujući prenošenju s generacije na generaciju.

Ovaj tekst informativnog je karaktera i ne predstavlja medicinski savjet. Za sve zdravstvene odluke posavjetujte se sa svojim liječnikom.