Danas, 4. kolovoza, obilježava se spomendan Ivana Marije Vianneya, sveca rimokatoličke Crkve.

On je zaštitnik župnika, stoga se danas, možemo to tako reći, slavi i Dan župnika.

Ivan Maria Vianney rođen je 1786., uoči Francuske revolucije. U njegovom djetinjstvo, Crkva je bila proganjana pa je potajno išao na vjeronauk, a prvu pričest, primio je u jednom spremištu, jer se nije moglo drugačije. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Uočio ga je župnik Balley i školovao ga. Problem je bio, što je sv. Ivan jako teško učio, makar je imao veliku volju. Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob sv. Franje Regisa. Od tada je napredovao u naukama, makar mu je i dalje latinski jezik zadavao velike tegobe. No, uspio je postati svećenik.

Postao je pomoćnik svog župnika. Njih dvojica su se natjecali tko će biti bolji. No, dobri je župnik Balley uskoro umro. Ivan ga je oplakao kao svoga najvjernijeg prijatelja. Godine 1818., imenovan je župnikom u Arsu i ostao tamo sve do svoje smrti.

Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao, da ih osim krštenja ništa ne razlikuje od životinja. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Ljudi su u velikom broju dolazili k njemu. I tako je polako počeo arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed. Godine 1855. došlo je k njemu oko 20 000 ljudi.

Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više.

Za dobro svoje župe, sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište za siromašnu djecu. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva.

Svjedoci koji su svjedočili o njemu u postupku za proglašenje blaženim tvrde, da je bila tolika navala oko njegove ispovjedaonice jer je čitao u ljudskim srcima. Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika.