U 89. godini preminuo je Dubravko Majnarić, istaknuti jazz glazbenik, diskografski urednik i dugogodišnji umjetnički ravnatelj Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Rođen u Delnicama, Majnarić je ostavio neizbrisiv trag na hrvatskoj glazbenoj sceni, a njegov život bio je ispunjen strašću prema glazbi i neumornim radom na njenoj promociji, piše Dnevno.hr

Majnarićevi prvi glazbeni koraci bili su vezani uz slušanje talijanskih radio postaja, gdje je kao dječak zavolio zabavnu glazbu i swing. U mladosti je učio svirati glasovir i harmoniku, a harmoniku je isprva učio sam. “Bio sam entuzijast i swinger, i kao takav sam se sredinom 50-ih lako uklopio u glazbenu scenu Zagreba gdje su moji tada bili preselili,” prisjetio se Majnarić u intervjuu za “Zvjezdanu prašinu”.

Opisao je i živopisnu scenu okupljanja glazbenika u Zagrebu sredinom 50-ih: “Svake večeri bilo je tridesetak plesnjaka, a tijekom dana se kod hotela Dubrovnik na početku Gajeve između 13 i 14 sati formirala ‘burza glazbenika’, kolokvijalno nazvana ‘špica’, u kojoj su oni najbolji stajali najbliže Trgu, a oni lošiji sve niže po Gajevoj. Svaki je muzičar znao svoje mjesto”, rekao je za Jutarnji svojevremeno. Za Majnarića je jazz bio “sretan život u ritmu koji je uvijek svingajući, odnosno u ritmu koji ide prema naprijed, ali bez ubrzavanja”.

Krajem pedesetih, Majnarić je postao član orkestra legendarnog Ive Robića u Hotelu Kvarner u Opatiji. “U Ritzu je prije ponoći bio jednosatni varijete, a nakon što je Robić 1957. godine dobio četveromjesečni angažman na terasi opatijskog hotela Kvarner, preko kontrabasista Kreše Remete počeo je okupljati ansambl u koji su ušli bubnjar Silvije Glojnarić, klavirist Dražen Boić, trubač Bruno Pintar, trombonist Tomica Barić, saksofonist Fedor Segur i ja kao harmonikaš. Robića smo pratili u bijelim smokinzima od 1958. do 1963. godine,” prisjetio se Majnarić za Jutarnji.

Nakon rada na Hrvatskoj radioteleviziji, Majnarić je 1973. godine preuzeo funkciju umjetničkog direktora u Jugotonu (danas Croatia Records), gdje je ostao do 1985. godine. Svoju neočekivanu priliku u diskografskoj industriji opisao je kao “prst sudbine”.

Majnarić je ispričao kako je do njegovog imenovanja došlo nakon neočekivanog otkaza direktoru glazbene proizvodnje: “Ljudi koji su završavali glazbenu akademiju nisu imali interesa za diskografiju, osim Pere Gotovca, pa sam napisao molbu, a budući da se uz mene javio samo stariji glumac i pjevač Nikša Stefanini iz kazališta Komedija, bio sam primljen. Naime, imao sam i diplomu s Filozofskog fakulteta, a snimao sam ploče i nastupao s Robićem.”

U Jugotonu ga je dočekao talentirani tim: “U Jugotonu sam zatekao Vojna Kundića, Veljka Despota, Sinišu Škaricu, Vidu Ramuščak, Ljerku Gotovac, Miroslava Gavrilovića i to je bio ‘urednički dream team’ koji je igrom slučaja dobio mene za šefa. Došao sam na pravo mjesto u pravo vrijeme i taj period od ranih 70-ih do sredine 80-ih, kad sam otišao iz Jugotona, bio je zlatno doba diskografije u nas”.

Nakon uspješne karijere u diskografiji, Majnarić je 1985. godine preuzeo poziciju urednika programa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, gdje je ostao sve do umirovljenja 2003. godine. O preuzimanju pozicije u Lisinskom kazao je: “Vuljevića sam nazvao da sam se predomislio, ali mi je zaprijetio da se ne igram s njime pa sam ipak odlučio doći u Lisinski. Time je Škarica preuzeo moje mjesto u Jugotonu, što sam osobno predložio Bošnjaku, jer Siniša je bio jako sposoban…”

Osim toga, Majnarić je bio aktivan i u drugim glazbenim institucijama, uključujući Muzičku omladinu i Koncertnu direkciju Zagreb. Također, bio je predsjednik Stručnog povjerenstva Hrvatskog državnog arhiva za revalorizaciju fono materijala i arhivske glazbene građe fonoteke Jugotona (Croatia Records). Odlazak Dubravka Majnarića veliki je gubitak za hrvatsku glazbenu scenu. Njegov doprinos glazbi i kulturi ostat će trajno zabilježen.