Badnjak je dan neposredne priprave i spremanja za polnoćnu Misu. Nekad su se na današnji dan palile vatre, kao ivandanjski krijesovi uoči ljetnog solsticija, a kako pojam dolazi od staroslavenske riječi "b'deti", što znači 'bdjeti', 'biti budan', 'čekati', tu je i riječ "badnjak", badnje drvo ili panj, što se na Badnju večer uz poseban obred unosi u kuću i stavlja na ognjište da gori, piše laudato.hr.

Hrvatski Badnjak i stari običaji predbožićne noći najčešće su uzimanje triju ovećih panjeva, rasprostiranje slame, izrada i postavljanje jaslica te paljenje svijeća. Nezaobilazna je i pšenica koja na Badnju večer zauzima svoje mjesto, ovisno o običajima, ali ipak najčešće na stolu. Tradicionalno se u mnogim hrvatskim krajevima, u sredinu posudice u kojoj je pšenica, stavljala jedna svijeća, a pšenica bi se zavezala vrpcom boja naše trobojnice. Svijeća je znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.

Unošenje panja/badnjaka, ne znamo u kojim se razmjerima do danas održao u pojedinim krajevima, no prema pučkim kazivačima tog običaja, uvijek je to bio znak nade da će se i u tom činu možda uspjeti odobrovoljiti one koji nam kroje životnu sudbinu i nakaniti ih usmjerenju boljitku za sve koji pribivaju paljenju panja, klade, oveće glavnje ili čega drvenog, u čast rođenja Kristova, dolazećeg Božića.

Slama se kao znak Božića održala znatno duže, čak se i u urbanim sredinama vraća, tako da se sve češće rasprostire  ispod božićnog drvca.

Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, nekad davno, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i razgovarali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu, već na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici.

Sve do kraja 19. stoljeća, u Hrvatskoj se nije običavalo kititi drvce. Stablo se nekad kitilo jabukama, božićnicama, narančama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera umotanih u šarene papire ili staklene figure ako ih je tko imao. Stavljani su i papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. I kod unosa božićnog drvca nekad se pazilo da to bude u popodnevnim satima, pred sumrak, i da tek tada počne kićenje.

Nažalost, komercijalizacijom uoči Božića, kao da je nestala radost samog iščekivanja. No, ono što svakako veseli jest da se običaji unutar naših domova nisu promijenili – pa ćemo na izvanjski sjaj malo i zažmiriti, barem danas, na Badnjak.

I dok se u kontinentalnom dijelu naše zemlje kiti jela ili bor, zanimljiv je običaj koji je i danas zadržan u primorskim krajevima. Djeca su kuću ukrašavala grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode.

Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce, izravno su podsjećanje na događaj koji se proslavlja: noć Isusova rođenja. Nekad su se jaslice, izrađivane od gipsa, gline ili drveta, nalazile samo u crkvama. Prema nekim zapisima, prve jaslice u prirodnoj veličini napravio je sveti Franjo još 1223. godine. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. stoljeća.

Na Badnji dan do zvuka večernjih zvona trebalo je završiti sve poslove u kući te pripremiti kolače i jelo. Dok se za Badnjak postilo, na Božić se i u najsiromašnijem domu našao barem komadić mesa, a bilo je i slatkog peciva. Od Badnjaka do Sveta tri kralja na stolu je stajao božićni kolač – božićnjak, nekad i više njih.

Badnja je večer i večer kad se prisjećamo mnogih dana, uspomena, a povezujemo ih s radosti dolaska Božića, odlaska na polnoćku i doživljajem svete noći.