Originalna povelja o izboru Tita Babića za počasnoga građanina Krapine izdana davnog dana 19. studenog 1864., u povodu Dana Grada vratila se u Krapinu, ovoga puta kao trajno vlasništvo Grada Krapine.

Upravo je spomenuta originalna povelja dosada bila u zbirci člana Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ Milovana Petkovića, Zmaja obnovitelja Velikotaborskog II., odnosno zbirci obitelji Petković te je na poticaj Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja, Zmajskog stola u Krapini darovana Gradu Krapini. Inspiraciju da Krapini u povodu Dana grada preda povelju u trajno vlasništvo Petković je pronašao u riječima rođenog Krapinčana i jednog od pokretača ilirskog preporoda Ljudevita Gaja. 

-Imajući na umu okolnost da danas, koliko je meni poznato, ne postoje izravni potomci Ljubomila Babića pseudonimom Ksavera Šandora Gjalskoga, odnosno njegova sina Ivana Babića Gjalskoga, a ponukan mudrom izrekom rođenoga Krapinca i slavnoga hrvatskog preporoditelja dr. Ljudevita Gaja koji je 21. veljače 1835. u „Danici“ u članku Dogodovščina (Povijest) napisao: "Vse na svetu ima svoju dobu i svoje mesto. Ne traži više biti, ali nigdar manje ne budi, kak vu tvojoj dobi, na tvojem mestu, u tvojih okolicah moguče jest!" odlučio sam predmetnu povelju darovati Hrvatskom zagorju, odnosno Gradu Krapini - pojasnio je Petković koji osobno smatra da joj je mjesto upravo u Krapini jer je tu i izdana prije 160 godina. Njegova želja je da povelja ostane u trajnom vlasništvu Grada Krapine. Naglasio je to prilikom predaje povelje saborskom zastupniku i gradonačelniku Krapine Zoranu Greguroviću na svečanoj sjednici povodom Dana grada Krapine održanoj 6. prosinca.

Gradonačelnik Gregurović prihvatio je povelju ističući da se radi o malom ali važnom djeliću povijesti Grada Krapine koji se na ovaj način vratio doma. 

-Ova povelja dokaz je bogate povijesti naše Krapine na koju svi zajedno moramo biti ponosni. Kao građani Krapine nasljednici smo velike povijesti i tradicije koju moramo sačuvati za buduće generacije. Povelja koja je dana Gradu Krapini u trajno vlasništvo dio je materijalnih dokaza o tome što je Krapina predstavljala u prošlosti, ali i putokaz kakvu Krapinu želimo sada i u budućnosti - zaključio je Gregurović zahvaljujući Milovanu Petkoviću te Družbi Braća Hrvatskoga Zmaja, Zmajskom stolu u Krapini na jednom od najljepših poklona koji je stigao u Krapinu u povodu Dana grada.

Svečana povelja kojom je Slobodno i kraljevsko trgovište Krapina obznanilo da je njegovo Zastupstvo (Skupština) na sjednici 19. studenoga 1864. izabralo gospodina Tita Babića za svoga počasnog građanina ukrašena je grbom Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, grbom Grada Krapine i vedutom Krapine (višebojni tisak, zlatotisak i rukopis na hrvatskom jeziku; dimenzije: 48,8 cm x 61,5 cm; tisak: Litografski zavod Julija Hühna u Zagrebu, 1864.). Tekst povelje glasi:

Slobodno i kraljevsko trgovište Krapina u kraljevini Hrvatskoj/ ovim do obćeg znanja stavlja/ da je iz obzira velevriednih zaslugah u obće na pose pako za prastaru ovu kolievku slavjanah izabralo za svog počastnog gradjanina/ Poglavitog gospodina Titu Babića/ vlastelja/ podijeljujuć mu poveljom ovom sva prava sloboštine i koristi, štono svakog u kotaru slobodnog ovog trga Krapina gradjanina po zakonu i starom/ narodnom običaju idu./ Te je podjedno odlučilo da se novoimenovani gradjanin u knjigu u tu svrhu rabljenu uvrsti, te da mu se ova povelja sa službenom ovogradskom/ pečatjum potvrdjena – uz želju da ga višnji na korist mile domovine jošte mnogo lieta uzdrži – smierno uruči./ Iz Sjednice Zastupničtva Slobodnog i Kraljevskog trgovišta/ U Krapini, dne 19. studena 1864./ izdano po Viek. Ištvanoviću/ vel. bilježniku.       

Tito Pavao Matija Babić (1.1.1813.–2.7.1892.) bio je: hrvatski plemić, pravnik, političar i tipičan zagorski vlastelin u Gredicama, plemićkom dobru s istoimenim dvorom u poreznoj i urbarskoj općini Gubaševo pokraj Zaboka; bilježnik Banskoga stola u Zagrebu; zastupnik virilistice Amalije grofice Sermage u Kući velikaša (Gornji dom) Ugarsko-hrvatskoga sabora u Požunu (1832.–36); odvjetnik (1836.–37.); počasni vicefiškal (1837.–40.), prisjednik (1840.–48., 1861.–74.) i predsjednik (1874.) Sudbenoga stola Varaždinske županije; pristaša ilirskoga pokreta, odnosno hrvatskoga narodnog preporoda; zapovjednik (major) postrojbe Narodne straže Grada Krapine u Hrvatskoj zemaljskoj vojsci bana Josipa grofa Jelačića Bužimskoga u ratu protiv Mađara (1848.–49.); zastupnik u Hrvatskom saboru (1848, 1861., 1878., 1881.); kotarski sudac u Svetom Križu Začretju (1861.); podžupan (1861.–64.) i upravitelj županske časti, odnosno obnašatelj dužnosti velikoga župana (1864.) Varaždinske županije; kraljevski savjetnik (1861.); počasni građanin Grada Krapine (1864.); zastupnik, odnosno poslanik Hrvatskoga sabora u Ugarsko-hrvatskom saboru u Budimpešti (1881.) te otac Ljubomila Tita Josipa Franje Babića, pseudonimnoga Ksavera Šandora Gjalskoga.