Cesta se polako sužava, a užurbani promet prema Stubici ostaje negdje iza zadnjeg oštrog zavoja. Na ovom brijegu u Hižakovcu, rodnom mjestu Matije Gupca, automobili se više uopće ne čuju. Prva stvar koju primijetite kad izađete iz auta je zrak. Iako je vani pržilo preko 35 stupnjeva, guste krošnje drveća u dvorištu obitelji Sačer stvaraju prirodni hlad. Na vanjskoj polici, točno na suncu, poredane su staklenke u kojima voće u rakiji polako reagira i pretvara se u domaći liker. Ovdje nema jurnjave. Sve što dodirnete, od drvene ljuljačke, preko tegli za cvijeće, pa do niske ogradice, oblikovale su ljudske ruke, polako i s mjerom. Usred tog dvorišta ponosno raste mlada lipa, uzgojena od mladice one stare, povijesne Gupčeve lipe. Dočekuje nas Ivan Sačer, čovjek u čijim se očima vidi neka drugačija toplina i energija. Iako ga u šali zovu "penzićem koji nikad nije u mirovini", on je čuvar jednog svijeta koji nam polako izmiče iz ruku.

 

Život mjeren volovima i srpom

Iako je stjecajem okolnosti rođen u Zagrebu, Sačer za ovo mjesto kaže da je njegova rodna hiža. Sve što stoji na ovom brijegu duboko je povezano s obiteljskom poviješću koja je ovdje pustila korijenje još 1921. godine, u vrijeme njegovog djeda Pavla.

- Deda Pavao je bio jači gazda u selu jer je imao zemlje. A tada je zemlja značila kruh. Drugim riječima, imao je između ostalog i volove, i onda je on, karikiram, jedan dan orao nekome, ali to je onda vrijedilo pet težaka okapanja kukuruza ili kopanja u trsju – priča nam Sačer s poštovanjem prema vremenu kada se preživljavanje mjerilo ljudskim radom i poštenom razmjenom. Djed Pavao je bio i vincilir, odnosno poslovođa kod barona Steba u dvorcu Golubovec koji se u nizini upravo obnavlja. Vodio je brigu o velikim baronskim vinogradima, organizirao ljude i poslove u doba kada se radilo rukama i srpom.

- Sjećam se kad se tu delalo u trsju ili kad se želo srpom... Zemlja je uglavnom bila tu, tu su bili vinogradi i voćnjaci, a dolje u nizini livade velike. Međutim, sad je to hobi. Zapravo sve je to hobi, jer znamo da u trsju ili voćnjaku nema baš računice. Sve je nekako skupo. Ali ako hoćeš to tako, radiš iz ljubavi – kaže Sačer.

Belina u Francuskoj

Upravo ta ljubav krije i neke nevjerojatne priče. U starom vinogradu obitelji Sačer, koji i danas raste tradicionalno na kolju, stručnjaci s Agronomskog fakulteta proveli su 2006. godine inventarizaciju autohtonih sorti. Među šest pronađenih starih sorti, zablistala je stara hrvatska belina, loza za koju se vjeruje da je izravni predak chardonnaya.

- Pričao mi je nedugo jedan čovjek, doktor povijesti, kako je ta belina došla u Francusku. Zna se dokle je Napoleon bio došao, gdje je granica bila. Kroz priču smo se zainteresirali i on kaže da se to tad lifralo. Iskapali su se trsi s puno zemlje, zamotali i transportirali da bi oni tamo u Francuskoj nešto s tim napravili, vjerojatno još usavršili – priča nam.

Kad mijeh proradi "na žgance"

Iza obiteljske kuće, na blagoj nizbrdici, smjestio se objekt koji odmah privlači pogled. Stara kovačnica s drvenim mjehom izgleda kao da je oduvijek na tom mjestu, no njezina sudbina malo je bila drugačija. Izgrađena je davne 1890. godine malo niže u dvorištu, a pripadala je bratu Ivanovog pradjeda. Kada su temelji pod utjecajem godina počeli popuštati, obitelj je odlučila reagirati.

- Zub vremena je napravio svoje i onda smo je mi, unatrag koju godinu, preselili tu iza kuće. Meni je stalo, odnosno ne samo meni nego cijeloj obitelji, da živimo tu tradicijsku priču. Sin, snaha, kći, unučad... svima nam je stalo. Prijatelji iz našeg Odbora za očuvanje baštine u Hižakovcu i ja dogovorili smo se, dva dana smo tu ''zapeli'', prebacili je i složili iznova. Unutra je kovačka vatra, mijeh i sav alat koji je nekad bio unutra – prepričava Sačer.

Kovačnica je disala i radila sve do devedesetih godina, dok je njegov otac bio živ. Sačer je tada bio mladić koji je pomagao u radionici, učeći zanat na teži način.

- Tu je nakovanj, a tu je kovačka vatra. Nezgodno je jer ovdje moraš gaziti mijeh, naravno, sve je išlo 'na žgance', a s druge strane trebaš nešto kovati. Onda sam ja znao, a to je bila fora, gaziti mijeh, puhati... Bilo je zgodno to vidjeti. Otac je bio seoski mešter za željezo. Kovala se motika, sjekira se kalila, kovala su se kola, lojtre, potkove za krave, volove i konje. Tu je dnevno bila fluktuacija, ''moving'' je bio stalno. Od toga se živjelo – prisjetio se Sačer.

 

Obiteljsko stablo Sačerovih krije da su se njihovi preci ozbiljno bavili ovim zanatom; jedan pradedov brat, Andrija Sačer bio je puškar u Vlaškoj ulici u Zagrebu polovicom 19. stoljeća, dok je drugi, Jurica Sačer, radio kao puškar u Petrinji. Zbog te reputacije, na ovaj su brijeg nekada dolazili ljudi s južne strane Medvednice, iz Markuševca i Čučerja, donoseći na popravak finije mehanizme, šprice i puške.

Okusi djetinjstva umjesto mega-dućana

Dok sjedimo u hladu, priča nam da danas ovdje žive dva pajceka, dvadesetak kokoši nesilica i jato purana. Supruga drži uredan povrtnjak s druge strane ceste, a Sačer priznaje da u svemu ovome nema ekonomske računice, ali ima nečeg mnogo vrednijeg.

- Jeftinije je prijeći u mega dućane, sigurno, ali naši unuci iz Zagreba dođu ovdje i jedu domaća jajca. To je druga priča, te kokoši jedu travu, kukuruz i pšenicu koja nije tretirana svim mogućim pesticidima i herbicidima. Ili puran koji je osam mjeseci rastao na lucerni i djetelini. Kad se to pripremi na saft, to je delikatesa – govori s osmijehom.

Razgovori i internet

Gledajući u očuvanu kućicu, sjeti se dugih zimskih večeri iz svog djetinjstva, dedinih lovačkih priča i topline obiteljske kuće u kojoj su zajedno živjeli djed, baka, roditelji i njih dvojica braće. Ta blizina, kaže, danas nedostaje ljudima koji su postali taoci ekrana.

- Ta obiteljska blizina je neponovljiva i to je odmalena ugrađeno u mene. Nisam ja protivnik tehnologije, moramo živjeti s njom, ali ne smije ona vladati nama. Danas se previše boravi na mrežama. Što ću ja pratiti nekoga s milijun pratitelja? Želim ja biti nositelj svog života, a ne da mi se nešto nameće. Ova kuća, okućnica i kovačnica te vraća u vrijeme ljudskog ritma. Danas nas sve to melje, ljudi su postali robovi. Nekad su faze rada bile etapne. Kad se delalo u trsju ili sijenu, bilo je žestoko, ali onda bi došao period kad se predahnulo. Nije se gledalo sapunice, nego je susjed došao susjedu i razgovarali su. To je bio tadašnji internet – govori Sačer koji je devedesetih godina bio pokretač neformalnog Odbora za očuvanje baštine u selu. Svjestan je da su mnoge stare kuće srušene, a vrijedan alat spaljen jer su ljudi pod svaku cijenu htjeli izgledati moderno.

- Žao mi je što se tradicija ne cijeni više. Htjelo se biti u korak s vremenom. Ako imaš nešto staro, onda nisi faca. Ako se toga riješiš i kupiš novo, onda si u toku. Stari zanati su izumrli, nisu dohodovni. Rijetko tko danas zna rukom ocijeniti kaljenje željeza, vidjeti po boji na oko kad je dosta crveno i kad se može zakaliti. Ali ima još entuzijasta koji u ovome uživaju. Da mi je ovo teret, ne bih radio. Ovo je gušt, uživancija i moje privatno 'lječilište'. Ovime mogu doprinijeti obitelji, zajednici, a na koncu, i za svoje zdravlje. Tu nema strke niti zbrke. Svako vrijeme ovdje ima svoje čari. Večeri i jutra su idilični. Kako ja velim, tiči se takmiče, koji će bolje i ljepše popijevati – kaže Sačer.

Ključ na štoku

Ovo imanje podno šume nije komercijalno mjesto, niti je službeno otvoreno za javnost. Pa ipak, planinari i šetači koji prolaze stazom prema Gupčevoj hiži često zastanu, uspore korak i, kako Sačer kaže, malo se "naluknu".

Ključ kovačnice je uvijek tu negdje, zavezan ili ostavljen gore na drvenom štoku vrata. Čeka svakoga tko želi osjetiti miris starog željeza, čuti tišinu zagorskog brijega i barem na trenutak, bez ikakvih obaveza, potražiti onog davno izgubljenog čovjeka. Upravo duh tog vremena upisan je u genetski kod obitelji i prepun je priča koje tek čekaju da budu ispričane. Zato odlazak s ovog brijega nikada nije konačan, dok god je ključ na štoku.