Pučko otvoreno učilište zabok poziva na otvorenje izložbe: Munir Vejzović "Bakanal, tijelo i smrt" u ponedjeljak, 23. listopada 2023. u 18:00, u Gradskoj galeriji Zabok, Zivtov trg 10/I

Izložba će biti otvorena u sklopu manifestacije "Dani Ksavera Šandora Gjalskog"

"Bakanal, tijelo i smrt"

Opus Munira Vejzovića jedan je od posebnijih slikarskih i crtačkih svjetova u modernoj hrvatskoj umjetnosti. Na tragu velikog vala odavanja hommage-a značajnim europskim umjetnicima 20. stoljeća, ovaj je umjetnik izgradio rukopis koji možda – bez obzira na sav njegov vitalizam, hedonizam, raskoš motiva i boje – pomalo pesimistično ukazuje na činjenicu kako su vrhunci europske umjetnosti i civilizacije prošli i kako danas još možemo živjeti samo na njihovim fragmentima, sjećanjima ili krhotinama. No opet, u tom okretanju prema prošlosti, Munir je formirao specifičan stil i motive koji funkcioniraju bezvremeno, bez obzira na sve slikarske trendove i mijene.

Za manifestaciju Dani Ksavera Šandora Gjalskog umjetnik je pripremio izbor slika većih i velikih formata iz njegovih različitih ciklusa, s motivima prirode, pastorale, na tragu antičkih fresaka s motivima bakanalija, slavljenja prirode i života (Bakanal, Cirkus, Pastorale). U njima se pomalo postmodernistički reflektira utjecaj različitih francuskih modernih slikara iz prve polovice 20. stoljeća (Cézanne, Picasso, Vlaminck, Vuillard, Dufy, Bonnard, Chagall), uz neosporan umjetnikov autentičan vid sinteze. Tonko Maroević ističe kako mu je najvjerojatnije profesor Antun Mezdjić na zagrebačkoj Akademiji mogao prenijeti "iznimno strogu i metodičnu morfologiju, na tragu sezanizma", što se osjeća u građenju strukture Munirovih kompozicija. Na realističkoj osnovi umjetnik nadograđuje motive i morfologiju koja se transformira u modernistički rukopis i vokabular, povremeno hodajući po rubu nadrealističkog i fantastičnog slikarstva.

Pa ipak, Munir Vejzović u svim slikama u jedan sloj tiho umeće kritički komentar stvarnosti koji je melankoličan, lagano sarkastičan i sjetan. On nije samo intimist, senzualist i hedonist. Naša se europsko-mediteranska civilizacija nezaustavljivo ruši i njezini su vrhunci umjetnosti, humaniteta, filozofije, uljuđenosti i slavljenja tzv. lijepih umjetnosti (književnost, pjesništvo, glazba, slikarstvo, kiparstvo, arhitektura) negdje zaboravljeni u prošlim stoljećima. Stoga kod Munira u slikama vidimo toliko "arhitekture koja se ruši", antičkih referenci (kentauri, fauni), ali i motiva Adama i Eve od kojih je počeo sav kaos, da bi ga dovršili sa simboličkim motivom klauna koji se zloslutno cereka.

Munir je umjetnik koji iznimno analitički promatra svijet oko sebe i ne miri se baš sa stvarnošću koja ga okružuje pa stoga često "bježi" u neka sretnija vremena. Često je ozračje njegovih slika oniričko, "zaogrnuto zagonetnošću koja odražava unutrašnje svjetove" (Nikola Albaneže).

Poseban koloristički senzibilitet umjetnika povremeno je prekinut bijelo-sivo-crnim epizodama, s plavim i sivim rasponom palete, kao jakim kontrastom boji. "Oslanjajući se na neke ekspresionističke postulate, došao je i do građenja prostora slike često metafizičkih protega, s iskustvima redukcionizma i enformelnih rješenja" (Tonko Maroević). Kompozicija slike građena je od niza dubinskih planova, često s oštrim presijecanjima i perspektivnim skraćenjima. Možemo govoriti i o određenim krajnostima u umjetnikovom slikarstvu, gdje su intimističke i pastoralne scene prekinute brutalnim crno-bijelim prizorima raspadanja civilizacije i smrti (danse macabre).

U rasponu od realizma, preko intimizma, do redukcije pojavnih oblika i svođenja detalja slike na simbol i metaforu, Munir Vejzović ostvario je jedan od slikarskih opusa koje ne možemo jednostavno staviti u neku stilsku nišu. U njegovom atelijeru kao da se sažimaju gotovo sva iskustva modernog europskog slikarstva koja nisu rezultirala kaosom, pretjeranom narativnošću i anarhijom, već neobičnim sintezama sa sasvim novim izražajnim efektima.

Iva Körbler

--------------------------------------------------

Munir Vejzović (Doboj, 1945.), hrvatski slikar, grafičar i kipar. Osnovno obrazovanje završava u rodnom gradu, a Školu primijenjene umjetnosti (slikarski odjel) u Sarajevu, gdje su mu predavali Mica Todorović i Vojo Dimitrijević. Godine 1965. upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, slikarsko-grafički smjer, gdje uči od profesora Ljube Ivančića, Ive Režeka, Krste Hegedušića, Vjekoslava Paraća i Antuna Mezdjića. Na ALU je kod prof. Frane Baće učio i grafiku kao neobavezni predmet. Tijekom studija na ALU prekida studiranje na trećoj godini i odlazi u Pariz, baš u vrijeme studentskih nemira 1968. Nakon godine dana vraća se u Zagreb gdje diplomira cum laude u klasi prof. Antuna Mezdjića 1970. godine.

Slijedi razdoblje opstanka u metieru iako je primoran raditi u nekoliko škola u Doboju. Nakon kratkog boravka u rodnom gradu vraća se u Zagreb, gdje 1977. predaje na Srednjoj školi za primijenjenu umjetnost. To je bilo njegovo posljednje pedagoško iskustvo jer nakon toga radi u svojstvu samostalnog profesionalnog umjetnika.

Boraveći u više navrata u Parizu, upoznaje i usvaja veliki dio francuske moderne likovne baštine po raznim muzejima i galerijama (Louvre), istodobno pohađajući neobavezno Ecole des Beaux Arts.

O njegovom su slikarstvu 2009. godine opsežnu monografiju napisali Tonko Maroević i Biserka Rauter Plančić. Njegova se djela nalaze u fundusima svih značajnih hrvatskih muzeja i galerija te u domaćim i inozemnim privatnim zbirkama (Francuska, Italija, Austrija).

Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za 2008. godinu.

--------------------------------------------------

Ova je izložba organizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te Krapinsko-zagorske županije.