ZL: Dobrodošli u Zagorje! Dugo vas nije bilo u ovim krajevima, a istaknuli ste odmah na početku koncerta kako Vas je oduševio ovaj ambijent dvorca!

Danijela: Zaista mi se sviđa. Kada sam zamišljala idealan scenarij u kojem vidim svoje koncerte, onda je to točno bilo ovo. Ne mogu vam opisati koliko sam sretna. Atmosfera, komunikacija koju mogu podijeliti s publikom. Bila je to čudesna večer. A Zagorje volim, kad sam se vozila ovamo, rekla sam svojoj menadžerici da ako me nešto raduje, onda je to da mi imamo toliko prekrasne i netaknute prirode, što Zagorje zaista jest, jedan mali biser.

ZL: Od početka samostalne karijere, izdali ste brojne albume, hitove, stvorili publiku koja Vas prati. Vole Vas i oni stariji, koji Vas prate od početka, ali i današnje generacije, što se vidjelo i večeras. Koja je tajna tog odnosa s publikom?

Danijela: Publika je sve pjesme pjevala u glas. Interesantno je da je to publika od djece pa do starije gospode i lijepo je vidjeti nekoliko generacija zajedno i da svi pjevaju. Neke posebne tajne nema. Da postoji recept, vjerojatno bi svi radili taj koktel. Ja sam u životu uvijek slijedila sebe. Nije bilo uvijek lako, no jedino sam tako znala. I to se ispostavi uvijek jedinim, pravim i ispravnim putem. Nikad ne razmišlja, nikad unaprijed ne smišljam neke govore, to bi bila kalkulacija. Uvijek pustim da me ponese publika, trenutak i zato i naši koncerti nisu nikad isti, svaki koncert je jedno malo umjetničko djelo.

ZL: Karijeru ste započeli sa 17 godina, kakvim se sjećate početaka? Čini li Vam se to daleko ili blizu?

Danijela: Počela sam sa 14 godina, no znate što, to je i daleko i blizu, ovisi s koje točke gledam. Nekad mi se čini kao da je bilo jučer, a nekad da toliko dugo pjevam da ne postoji mjesto na našoj krti Hrvatske gdje nisam bila. Pitala sam se čak i u knjizi, da nisam sigurna da li se život događao meni ili ja životu, jer nekako uvijek su to bili scenariji koji su se servirali pred mene. Uvijek je netko došao, uzeo me za ruku, doveo tamo, stvari su se počele kotrljati. Imam osjećaj da je sve tako trebalo biti, da drugačije nije moglo. Da je išlo prirodno, nekom ucrtanom putanjom. A teško je uspoređivati ono vrijeme s početaka s ovim sada. Svako vrijeme nosi svoje. No, u konačnici, kad staneš na binu, uspostaviš kontakt s publikom, onda je to to. Tu nema razlike ni u vremenima ni prostorima, to je unikatno.

ZL: Uza sve to, tu je Vaš angažman u brojnim TV emisijama i formatima, TV serijama, ali i spisateljska karijera. Kako sve zapravo stignete uz snimanja, nastupe…?

Danijela: Dosta sam disciplinirana, volim red, tako sam postrojena. Kad vidim da me neka strast vuče i silno raduje, onda se vrijeme otvori samo. Ja sam znala pisati po šest sati, a da ne bih pogledala na sat, da se ne bih pomakla s mjesta. Kad uđem u bilo što, uđem 101 posto, nikad ne uđem s komadom sebe, jer za mene vrijedi jedna rečenica kao nepisano pravilo: kako radiš jednu stvar, tako radiš sve. Ja posvećeno kuham kavu, pričam s ljudima, radim ono što radim, takva sam jer mislim da je svaki trenutak neponovljiv i uvijek mislim da bih nešto popustila da radim suprotno, a drugačije i ne zna. Kad radite i dajte najbolje od sebe, ne žalite apsolutno za ničim u životu.

ZL: Tek nedavno ste promovirali novu knjigu? Kako je ona nastala i kome biste je preporučili?

Danijela: Ona nije nastala s nikakvom namjerom, da sam gledala na konačnog čitatelja onda bih stvorila blokadu na sebe, jer bih odmah u startu sebe cenzurirala. Pustila sam da to curi iz mene i moj mentor Branislav Glumac mi je rekao 'samo piši, ti nikad ne znaš koja je sudbina knjige'. I to je ono što je zapravo najljepše od svega. Mislim da će knjiga doći u prave ruke i do onoga koji treba ju pročitati, bez obzira koliko ima godina, kojeg je spola, gdje živi.

ZL: Uz Vas se nekako uvijek povezuju epiteti poput vesela, nasmijana, imate jednu posebnu energiju koja razveseljava ljude oko Vas. Kako zadržati to veselje, tu djetinju radost u sebi kroz godine, kad znamo da se danas svi nekako sve manje posvećujemo tome, da se veselimo malim stvarima, da se radujemo, u svoj toj užurbanosti života?

Danijela: Neki dan sam rekla svojoj prijateljici, a onda i zapisala tu misao: dok hvataš dobar kadar, izgubiš trenutak. Prvo bih savjetovala svima da manje vremena provode na telefonima, više uz ljudsko biće, da li u obiteljima, s prijateljima, slučajnim prolaznicima. Uvijek nam netko ima nešto za dati i mi uvijek možemo primiti i nešto dati i onda je ta čudesnost života nevjerojatna. Samo se treba toga prisjetiti. Uzeti neko vrijeme za sebe, osamiti se, osluhnuti se, posvetiti bitnim stvarima, otkriti što nam je bitno, nazvati nekoga koga dugo nismo, reći nekome da ga volimo, oprostiti nekome, potražiti novu priliku za razgovor… Sve su to bitne stvari za nas. I, naravno, ne propustiti trenutak za veselje, tada se ti trenuci za veselje sami množe i rađaju.

ZL: Kakvi su Vam planovi za ljeto?

Danijela: Radno je i aktivno. No, ja sam preko 30 godina na sceni i bilo je tih mutni perioda u kojem se toliko radilo da nisam uspjela upiti taj trenutak. I onda sam donijela odluku da želim napraviti balans između posla i užitka, jer da sam došla premorena na koncert, osjetila bih da varam publiku i da nisam iskrena, a onda niti ja ne bih upila taj trenutak, a to nema smisla. Nije bitna ambalaža, nego sadržaj. Želim svoj sadržaj puniti takvim emocijama i doživljajima. Osim koncertima, posvetit ću se promociji knjige, potrudit ću se obići što više gradova u Hrvatskoj. U studiju sam, snimam nekoliko pjesama, tako da vjerujem da će nova pjesma izaći već krajem osmog mjeseca.