Nepregledna kolona rodbine, prijatelja, znanaca i, u najvećem broju, glazbenika ispratili su poznatog, vrijednog, dobrog, uvijek nasmijanog i staloženog Željka Jakuša, prve bisernice ovog podneblja. U nevjerici suze su same tekle iz svakog oka. Napustio nas je najbolji od svih nas, tek se moglo čuti u susretu glazbenika koji se dugo nisu vidjeli, a to govori koliko su ga poštivali kao čovjeka i glazbenika. Među njim bilo je mladih, starih pa čak i oni nepokretni, u kolicma. Na groblju je nastao muk kad su oglasile zlatne žice tamburice Naime, tamburaši, njih više od pedeset iz svih krajeva Zagorja i šire, na kraju su svom dragom Željku zasvirali Pjesmu rastanka. Bio je to, u ovim teškim trenucima, jedan od najemotivnijih dijelova ispraćaja. Prije tamburaša Željku je svirala limena glazba i pjevale su Fiole.

Željko Jakuš napustio nas je iznenada, sa svojih svega 40 godina. Bio je prva bisernica, ona najjača karika u tamburaškom orkestru bez koje se ne može. Počeo je svirati u osnovnoj školi i prve note naučio ga je tadašnji razrednik Marijan Kopjar. Imao je apsolutan sluh i osim orkestra u školi, kasnije u KUD-u Bedekovčina, u Folklornom ansamblu Žuna i popularnom sastavu Fakini, bio je uvijek u studiju kad je trebalo snimiti nešto na bisernici. Jer, kažu kolege glazbenici, on je bio najbolji. Svirao je stoga poznatim i manje poznatim pjevačima i glazbenicima, a zbog apsolutnog sluha svirao je i sve druge instrumente koje je trebalo, bilo da su to bubnjevi ili truba. Njegov prvi učitelj nota i razrednik Marijan Kopjar nakon sahrane u crkvi je svirao orgulje, a pjesmom su ga pratile nekadašnje kolegice iz pjevačkog zbora KUD-a Bedekovčina.