S velikim žarom u očima govori 53-godišnji Ivan Žegrec o svom zanatu kojeg zove kovačija. Posjetili smo ga u njegovom domu u Bedekovčini. - Po struci sam strojobravar, za ono doba kada sam se školovao nisam drugo mogao završiti. Moj pradeda je bio kovač, kao i deda i ja sam uz njega naučio kovati. Uvijek mi se sviđalo kad sam gledao dedu kako kuje i jednostavno sam to zavolio - ispričao je Ivan i dodao kako je uz dedu naučio kovati već u osnovnoj školi, a tada je, kako kaže izrađivao sitne predmete. Danas pak izrađuje srednjovjekovne predmete. - Oni me zanimaju jer predmete poput ograda rade strojevi, a ja imam prave starinske alate još od svojeg dede. Volim raditi s rukama i obožavam taj ručni rad - kazao je Žegrec dodavši kako, koliko on zna, ovakve predmete i na ovakav način izrađuje samo jedan dečko u Koprivnici.

Ljubav i volja

On je pak, kako smo i sami vidjeli, pravi maher u izradi srednjovjekovnih lustera, srednjovjekovnog oružje poput mačeva i buzdovana te viteške opreme. - Kak je u srednjem vijeku sve bilo ručno napravljeno tako i ja radim da bi bilo autentično. Tad nije bilo industrije, a mene ne zanima serijska proizvodnja - govori Ivan i naglašava kako za to što on radi treba imati volju i ljubav. - Ne može se ovo raditi na silu. Interes ljudi za takvim stvarima baš i ne postoji. Neke interesira srednji vijek, ali to zanima manji broj ljudi. Znalo se desiti da se nekome svidjelo što radim na prvi moment, a onda je izgubio interes, no ima i onih koji stalno dolaze pogledati što radim. Stvari koje izrađujem treba baš voljeti. Ne možete baš nekome mač ponuditi - naglašava Žegrec koji se posebno ponosi venecijanskim mačem.

Potrebno strpljenje

Priznaje nam, kako za ovaj posao treba dosta strpljenja i vremena. – O tome koliko će trajati izrada mača, ovisi kakav je model u pitanju, je li za ukras ili za mačevanje. Neki predmet radim tjedan dana, a neki i mjesec dana. Znalo se desiti da sam i noćima bio u svojoj radionici - ističe Ivan, a niske temperature ga ne sprječavaju da provodi dane i noći u svojoj radionici. Želja mu je da otvori svoj obrt sljedeće godine. Ivan svoj hobi nije napustio ni nakon teškog zdravstvenog problema. Prije nekog vremena mu je amputirana noga. - Ostao sam bez nje prije dvije godine i trebalo mi je vremena da se prilagodim, ali sad sve normalno radim - priča nam Ivan dok nam kuje jednu vitešku strelicu. - Ako nešto zatreba pomognu mi moji sinovi Matija i Tomislav, no oni imaju svoje poslove - govori Ivan. Planova, kako kaže uvijek ima, jer je veliki optimist i jako radišan. Njegovi unikatni proizvodi su pak našli svoje mjesto i izvan Hrvatske i to je ono što ga posebno veseli. - Mojih predmeta i mačevima ima čak i u Kanadi, Australiji i Americi, Nizozemskoj. Jedan mač sam poklonio oficiru američke vojske kad je bio u Rijeci. Tko zna gdje će još završiti - zaključuje Ivan.