Šezdesetak pripradnika Zagorske bojne, odnosno satnije Ban Jelačić i 164. brigade uz goste među kojima su bila i dvojica saborskih zastupnika, Krešimir Gulić i Željko Turk, posjetili su povodom godišnjice pogibije svog suborca Dubravka Jarčana (14. travnja 1992.) Velebit i Zadar, kako bi se prisjetili svojih suboraca. Tom prilikom otkrivena je i spomen ploča s imenima šestorice poginulih pripadnika satnije Ban Jelačić. Na ploči se nalaze imena Nine Kinga, Stjepana Jedvaja, Zdravka Lozančića, Stjepana Lepčina, Dubravka Jarčana i Duška Zorića.

- Kako su Stjepan Lepčin i Duško Zorić poginuli u Bosanskoj Posavini, odlučili smo da svim poginulima postavimo spomen ploču na jednom mjestu, na Velebitu jer smo tamo proveli najviše vremena. Postavljanje ploče financirao je Grad Zaprešić i Općina Bistra, a vijence su kupili Grad Oroslavje i Općina Jakovlje. Ploča je postavljena uz cestu u blizini tzv. Periline kuće – rekao nam je Dragutin Poturica, zapovjednik Zagorske bojne.

Na početku posjeta položeni su vijenci na grob Duška Zorića i kod središnjeg križa na gradskom groblju u Zadru. Nakon toga popeli su se na Velebit gdje je otkrivena spomen ploča, položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Zastali su i kod spomen ploče Dubravka Jarčana te na mjestu pogibije Tome Marasovića i zapovjednika 1. gardijske brigade Damira Tomljanovića Gavrana.

Obraćajući se okupljenima, među kojima je bio i sin poginulog Stjepana Lepčina, Goran, zapovjednik brigade Ilija Vincetić zahvalio je dragovoljcima iz Zagorja koji su došli u Dalmaciju braniti domovinu.

Zagorci na Velebitu

- Dogovor da se formira dragovoljački odred, pao je u svibnju 1991. dok smo bili u rezervnom sastavu policije. Krenulo se i s prikupljanjm opreme. Zagorsku bojnu formirali su pripradnici MUP-a, specijalne policije, HOS-a, HV-a i ONZ-a iz Jakovlja, Kraljevog Vrha, Donje Stubice, Stubičkih Toplica i Oroslavja. Kada se formirao odred od 35 ljudi iz policije smo prešli u HV. Otišli smo na zadarsko područje jer smo tako dogovorili sa stožerom 112. brigade iz Zadra, gosp. Fuzulom i Tomom Marasovićem. Tamo smo ušli u sastav samostalnog bataljuna u listopadu ´91. sa zapovjednikom Ivanom Cerovcem. Na kraju kao samostalni vod ulazimo u sastav satnije Ban Jelačić koju su formirali Stjepan Fremec i Stjepan Drviš i 164. brigade HV-a koju su formirali brigadir Vladimir Lelas i pukovnik Ilija Vincetić – prisjeća se Poturica.

Većinu vremena proveli su na Velebitu u baznom logoru Bukva gdje su čuvali komunikaciju Sv. Rok-Obrovac do ožujka ´92. O povjerenju u njih govori i podatak da su kao vod od 35 ljudi mijenjali cijelu samostalnu satniju iz Starigrada na potezu od Mudrića prema Rovanjskoj. Sredinom ´92. počinje osipavanje, pa dio pripradnika odlazi u 106. brigadu HVO-a u Orašje, gdje su poginuli Stjepan Lepčin i Duško Zorić, dio u Hercegovinu, Srednju Bosnu, Kupres.

Uvjeti na Velebitu bili su izrazito teški. Nije bilo hrane. Jelo se što se našlo, pa i pokvarene konzerve. Spavalo se na -20°C u ovčjim torovima i spilji.

Dubravko Jarčan poginuo je u izvidnici položaja, zadatku koji je izgledao rutinski. Grupa ljudi uputila se u izvidnicu kod Periline kuće na potezu Mali Alan-Tulove Grede. No, nagazili su na noć ranije postavljeno minsko polje. Pošto je riječ o kamenom terenu prekrivenom niskom makijom, teško je bilo uočiti mine. Jarčan je poginuo, tri njegova suborca teško su ranjena, jedan lakše.

Nepravda

Ni ovaj susret s braniteljima nije moga proći bez da se ukaže na probleme s kojima se susreću.

- Svi mi branitelji koji smo bili dragovoljci, kritički gledamo na sve vlasti koje su bile nakon rata jer se prema poginulima i braniteljima ne odnose kako treba. Nije li žalosno da pojedinci ni nakon 17 godina ne mogu dokumentirati da su bili u policiji. To se posebno odnosi na Policijsku postaju Donja Stubica i Policijsku upravu krapinsko-zagorsku. Sramotno je za ljude koji su ostali na položajima i okoristili se na račun poginulih. Nisu bili na ratištu, a imaju status dragovoljaca, invalida i branitelja. Mi istinu moramo dokazivati po sudovima. Još 2004. pokrenuli smo postupke, a ni sad do 2008. nismo došli na red. Ljudi su ogorčeni jer ih nema na nikakvim popisima, a bili su pod oružjem i u odori policije – zaključio je na kraju zapovjednik Poturica.