ISTRAŽUJEMO: U samo deset godina ugašeno 3.000 radnih mjesta!

Na zagorskome istoku u nepunih je deset godina „nestalo“ čak tri tisuće radnih mjesta. Šokantni je rezultat našeg istraživanja gospodarskog stanja na području nekadašnje (velike) općine sa sjedištem u Zlatar Bistrici, koja je danas podijeljena na 8 općina i grad Zlatar, a obuhvatili smo i susjednu Mariju Bistricu.

Što se dogodilo da je desetak tvornica zauvijek zatvorilo svoja vrata a proizvodnja se ugasila, pitanje je na koje ćemo teško dobiti egzaktan odgovor, već donosimo niz činjenica, indicija, osobnih komentara i zapažanja koji će u zbiru vrlo vjerojatno utjecati na stav naših čitatelja. Da li se sve to dogodilo slučajno, spletom kojekakvih okolnosti ili je (barem djelomično) smišljeno uništeno radnih mjesta dovoljno da egzistira jedan grad od 20 tisuća stanovnika, više su nego dovoljni razlozi za istragu.

Počelo s rudnicima

U drugoj polovici 20. stoljeća cijeli je ovaj kraj bio poznat po Konjščinskim ugljenokopima, crnoj metalurgiji i termoelektrani na ugljen. Sama Konjščina bila je jako industrijsko središte, toliko moćno da je 1947. godine tamo osnovana i srednja škola i to pri direkciji Konjščinskih ugljenokopa kao Rudarsko – industrijska škola.

Rudnici su zapošljavali na stotine radnika, i unatoč tome što su, slažu se mnogi stručnjaci, bili neiscrpni izvor ugljena lignita, zatvoreni su 1969. godine. Bio je to prvi „udar“ na gospodarstvo zagorskog istoka. No, privreda se tad nije previše uzdrmala jer je početkom šezdesetih u Konjščini otvoren pogon zagrebačke tvornice „Elektroda“ ( danas Armko, poduzeće za proizvodnju vučenog i kovanog čelika, armaturnih mreža za građevinarstvo), a nepune dvije godine po zatvaranju rudnika, u Konjščini se otvara pogon Tvornice parnih kotlova (TPK). Dobro posluje i Zagorka Konjščina – poduzeće za proizvodnju rasvjetnih tijela, pogon „Mesoprometa“, kao i Termoelektrana Jertovec.

No, već krajem osamdesetih kreću stečajevi TPK, Mesoprometa i Zagorke, i 600 - 700 ljudi ostaje bez posla. Dolaskom turbulentnih 90 -  tih, počinje pretvorba i privatizacija koja je uzrok urušavanju mnogih poduzeća na zagorskom istoku. Devedesete su bile kobne i za velikog proizvođača sportske konfekcije, Skim iz Zlatara, kojeg stariji pamte pod imenom Mladost, u kojem se prekida proizvodnja i firma odlazi u stečaj, a nekoliko stotina šivačica i ostalih radnika završava na zavodu za zapošljavanje.
 
Fenomen zvani Jakopec

U isto vrijeme zlatarbistrički Elcon, tvornica električnih kablova za automobile, doživljava svoj procvat i devedesetih posluje bolje nego ikad. Primjera radi, plaća kontrolora u proizvodnji sa srednjom stručnom spremom 1993. bila je viša od mjesečne zarade suca na Općinskome sudu u Zlataru. Danas bi to značilo oko 10 tisuća kuna (!). Elcon je u svojim zlatnim vremenima zapošljavao preko 800 radnika i bio je najpoželjnije poduzeće za zaposliti se. Poduzeće postaje i glavni koncesionar peugeotovih vozila za cijelu Hrvatsku.

U susjedstvu, u središtu Zlatar Bistrice, u punom je zamahu Mesna industrija Jakopec, Naprijed Jakopec, trgovačko poduzeće kojemu je većinski vlasnik postao poznati mesar i poduzetnik, zaljubljenik u nogomet, Mladen Jakopec. Osniva se i Agroobrtnička banka. U Mariji Bistrici Tehnomehanika, unatoč gubitku tržišta zemalja bivše Jugoslavije, razvija visoku tehnologiju, proizvodi vatrogasne ljestve za daleki istok, zapadne zemlje te izrađuje minobacače za Hrvatsku vojsku. Kako godine odmiču, sva navedena poduzeća zapadaju u poslovne probleme. Prvo se događaju poslovni potresi u Jakopčevim poduzećima, pritisnutim velikim kreditima i otežanim načinom poslovanja.

Naprijed Jakopec i Mesna industrija odlaze u stečaj, a Jakopca sustižu brojne optužnice za navodne malverzacije u svojim poduzećima. Jakopci su mesarska obitelj s velikom tradicijom koji su imali daleko najbolje meso i mesne proizvode u regiji. Glava obitelji, Mladen Jakopec, bio je rado viđen gost u društvu ondašnje političke kreme, kandidat za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, veliki mecena koji je nesebično častio političku kliku i sportaše.

No, kad su mu kola krenula nizbrdo, nitko se za njega nije zauzeo već je postao zahvalna pravosudna meta i mjesece je proveo u pritvoru. Njegovo se carstvo srušilo kao kula od karata jer više nije bio u milosti ondašnjih političkih vladara na čiji se je nagovor, a što je više puta rekao na sudu, zaduživao kao bi zadržavao prividan socijalni mir u svojim poduzećima i da nikoga ne otpušta.

 U političkoj nemilosti našao se i bivši većinski vlasnik marijabistričke Tehnomehanike Nediljko Znaor, koji je izgubio posao za 210 vatrogasnih vozila za koji mu je Vlada dala jamstvo. Posao dobiva tvrtka iz Ozlja, a zapravo se sve smještalo, sada je veće svima vrlo jasno, za Daimler koji je podijelio masne provizije nekim hrvatskim dužnosnicima da preuzme posao vrijedan 300 milijuna kuna.

Marijabistričko poduzeće je na koljenima, ali se polako uzdiže. Ali, Znaor završava u pritvoru i stavlja mu se na teret jedna od najsloženijih i najopširnijih optužnica u povijesti sudovanja na ovim prostorima. Sudski proces traje već 12 godina i još nema prvostupanjske presude. Posljedica: više od 300 ljudi ostaje bez posla, perspektivna firma se gasi i seli iz Marije Bistrice.

Devastirani Zlatar

Devedesete su godine bile „pogubne“ za sve poljoprivredne zadruge na ovome području koje su dobro poslovale i bile nadaleko poznate po trgovanju stokom. Sve su odreda propale, a radnici su mahom završavali na birou ili u prijevremenoj mirovini. Pošast propasti firmi kao gruda snijega iz Marije Bistrice krenula je prema Zlatar Bistrici gdje je nakon propasti Jakopčevih firmi i banke, počela višegodišnja agonija u nekadašnjem divu  - Elconu.

Elcon je izgubio značajne ugovore s velikim svjetskim proizvođačima automobila koji su partnere pronašli u zemljama sa jeftinijom radnom snagom i većim poreznim olakšicama. Poduzeće je na kraju otišlo u stečaj, a samo manji broj radnika zaposlio se u profitabilnoj Elkonovoj tvrtki kćeri – Elcon prehrambenim proizvodima (EPP), popularnoj jajari koja je završila u rukama varaždinskog Ekosa koji njome uspješno upravlja. „Naša gruda snijega“, pretvorila se u gromadu na ulazu u obližnji grad Zlatar i prvo zasula Prevent, slovenskog proizvođača automobilskih navlaka, koji je lani prestao s radom i 400 radnika ostalo je bez posla.

Kad su u Zlataru pomislili da ne može gore, problemi su se zaredali u Konstruktoru, građevinskom poduzeću koje je podijelilo sudbinu nebrojenih tvrtki iz branše u našoj državi, a koje je najviše dotaknula kriza. Danas se u Zlataru Konstruktorovci mogu izbrojiti na prste jer su neki otpušteni, drugi raspoređeni na poslove u M – Profilu, tvrtki istog vlasnika, neki čekaju bolja vremena ...

Što je ostalo, predsjedniče?!

Dodamo li ovoj plejadi otpuštenih one koji su ostali bez posla u manjim poduzećima ili obrtima koji su zatvoreni, dolazimo do brojke od koje se diže kosa na glavi. Naime, u zadnjih dvadeset i pet godina, na širem zlatarskom području iliti zagorskom istoku, bez posla je ostalo između 4 i četiri i pol tisuće ljudi. Kakva je njihova sudbina?

Mnogi su odmah završili na Zavodu za zapošljavanje: sretnici s dovoljno radnog staža (više od 25 godina) dočekali su prve uvjete za penziju, drugi su pronašli posao i to uglavnom van područja gdje žive, točnije u našoj metropoli i „osuđeni“ su na svakodnevno putovanje u 50 – 70 km udaljeni Zagreb. Oni srednjih godina, 45 – 60, u većini su slučajeva ostali doma, tu i tamo nešto rade, ponajviše u fušu, da bi prehranili obitelj. Kućne budžete krpaju s dječjim doplacima, naknadama za nezaposlene, poneki i socijalnim pomoćima. Ljudi previše ne oskudijevaju jer skoro svi privređuje na poljoprivredi; doma proizvode hranu, uzgajaju kokoši, svinje, krave, vinovu lozu, voće ...

Iako skoro nitko nije gladan, ostaje gorak okus u ustima jer su ljudi ostali bez kvalitetnih radnih mjesta i to u blizini svojih domova. Je li baš tako moralo biti, ponavljamo nedoumicu s početka teksta. Sigurno da nije. Tko je kriv: Ratna zbivanja ? U manjoj mjeri. Nova gospodarska kretanja u svijetu koja su se odrazila i na nas ? Djelomično. Loše upravljanje poduzećima kupljenim po dosta povoljnim uvjetima i preuzetim u pretvorbi i privatizaciji ? Podosta.

Naša dobra poduzeća bila su trn u oku uvozničkome lobiju i političkim moćnicima koji su htjeli uništiti našu proizvodnju kako bi pokupili izdašne provizije ? U velikoj mjeri. Nepostojanje zagorskog lobija, odnosno jakih igrača s obje strane Markova trga ( nekad i na Pantovčaku) koji bi se čvrsto zauzeli za interese poduzetnika i sugrađana iz svojeg kraja, to jest iz izborne baze ? Presudno. I što sad ?

Što je ostalo, predsjedniče ?, parafraziramo Tuđmana mlađeg koji se retoričkim pitanjem obratio pokojnom ocu Franji. Za kukanje nemamo vremena i od toga nikakve koristi. Učimo od grešaka iz ne tako davne prošlosti i pozicionirajmo se na karti Lijepe naše.

Zbrojimo sve što imamo i čime raspolažemo, stavimo to u funkciju i budimo složniji, pametniji i mudriji. Zatomimo političke i druge razlike, i počnimo raditi za dobrobit našeg kraja kako nerazvijenog istoka, tako i razvijenog zapada. Jer velika politika dobra je zabava za narod, jedan vrlo smiješan teatar.

Vladajuće garniture su kao postava grandioznog cirkusa koji će kad tad napustiti naša sela i gradove, i onda će doći novi zabavljači. A nama je dosad nakon svake „predstave“ u pravilu ostajalo samo smeće ili mrvice koje smo sramežljivo kupili, dok su drugi s punom blagajnom odlazili u druge, uglavnom južnije (toplije) krajeve.