Skliska cesta zagorskog turizma

Turizam je gospodarska grana koji svi priželjkuju u svojemu kraju, nerijetko misleći kako je dovoljna samo želja. Za Hrvatsko zagorje je znano kako ima neslućene turističke resurse i toplice se vjerojatno ne žale, ali da bi i druge mogućnosti postale stvarnost treba se malo i pomučiti.

Dan s knjižničarkama

Knjižničarke iz Splita, međusobno dobro organizirane, svake se zime upute u neki od kontinentalnih krajeva Lijepe naše. Poželjele su doći u nacionalno marijansko svetište Mariju Bistricu, ali iz splitske poslovnice zamolili su zagorskog poslovnog partnera može li se još kojim sadržajem ispuniti dan. Naime, dan ranije, u subotu, knjižničarke su u Zagrebu razgledale izložbu u Klovićevim dvorima, predvečer su stigle u Oroslavje, gdje su prenoćile, a večera im je bila organizirana u dvorcu Oršić.

- Ajme, kako nam je lipo bilo. Jele smo domaću spizu, puricu s mlincima, popile po bevandu i veselile se - reče jedna od splitskih dama kojoj je najveća muka bila kretati se po svježem, tankom snježnom pokrivaču. - Izgledamo ka u onom filmu «Ta divna stvorenja» - komentirala je druga kad su u nedjelju posjetile Mariju Bistricu.

Kako zimi, izvan sezone hodočašća Marija Bistrica djeluje pusto, organizator zagorskog boravka dosjetio se. Voditeljica knjižnice u Mariji Bistrici Mira Pižir ugostila je splitske kolegice u knjižnici i uz topli čaj objasnila im je djelovanje male knjižnice s jednom zaposlenom osobom. Istina, gošće su slušale čudom se čudeći.

Poznata medičarka Vera Zozzoly Hubicki, koja vodi najstariji obrt, zamoljena je da ih, bez obzira na hladnoću, dočeka i pozdravi na «pjacu», što «kraljici majci» zagorskog turizma nije bilo teško. Zorno ime je na uzorcima tumačila kako se prave licitarska srčeka i što je to gvirc, uz preporuku: «Dame drage, ali samo jedan štamprlek kušajte».

Srčeko za najboljeg šefa

jel'

A imate srce na kojemu piše «za najbolju punicu», pa «za dobru susjedu», pa za …- bio je uporan jedan od rijetkih gospodina u društvu dama. Srećom, kod gospođe Vera nema čega nema. Druga je odmah kupila dva komada s porukom «za najboljeg šefa». - Neka si umisli da tako mislimo - komentirale su druge.

U bazilici foto aparati su zujali dok su gospođe iz grada podno Marjana fotografirale jaslice složene od srčeka iz radnje obitelji Mahmet, od kojih su napravljene i one izložene u Rimu.

- Joj, zar nećemo vidjeti rektora svetišta -zavapila je jedna. Dovoljni signal vodiču da pozvoni na vrata župnoga ureda. Srećom, vlč. Zlatko Koren bio je kod kuće. Darovale su mu knjigu i poželjele grupni portret s bistričkim župnikom.

Splićanke su nastavile put prema Belcu, slušajući tijekom vožnje o dvorcu Hellenbach, kuriji Ščrbinec i obitelji Kiš Šaulovečki, o gospođi Helen koja se s rodnog Baltika udomaćila podno Ivančice…Ulaskom u crkvu Marije Snježne, potkraj misnoga slavlja, uživale su u prebogatom baroku i Rangerovu umijeću, da bi ih koju minutu kasnije pozdravio belečki župnik Mirko Borjan.

Eksplozija oduševljenja nastala je kad im je vodič predstavio gospođu Helen Kiš Šaulovečki i njezina sina Vidislava. Boljeg tumača belečkog baroka od predsjednika Odbora za obnovu crkve nisu mogle imati! I to je bio dobar dio neplanirane turističke ponude, doživljaj koji se pamti.

Neočišćena cesta

Kazaljke na satu požurivale su odlazak u Lobor, u prasvetište Majke Božje Gorske. I tu zapinje zimski turizam na zagorski način! Cesta što od Lobora vodi prema Gori nije bila očišćena, vozač nevelikog autobusa požalio se kako se kliže već u početku, ali srećom situaciju je spasio loborski župnik.

- Znate kaj, idemo v župnu crkvu sv. Ane pa vam bum unutra, na toplome, sve objasnil - snašao se loborski župnik vlč. Ivan Mikec. - Joj, sve je to lipo ča je reka velečasni, ali baš šteta, kad smo već došle dovde, da nismo vidjele starokršćansku krstionicu. Mnoge od nas smo studirale u Zagrebu, a nismo znale za Lobor i ovo svetište - kazala je jedna od dama.

Pouka: cestu treba redovito održavati i zimi, ma u čijoj nadležnosti bila, jer usmena predaja je najbolji propagator dobrih, ali i loših strana turizma.