Teško je pratiti povijest jedne zemlje, a da se istovremeno ne osvrne na šire područje, širu regiju ili pak cijeli svijet. Isti  slućaj je i sa pokrajinama jer povijest nije zatvoren proces već niz isprepletenih činjenica i događaja. 

Povijest Zagorja povezana je s povješću šire regije, odnosno poviješću Hrvatske i susjednih joj zemalja, s kojima smo u određenim razdobljima djelili državu. Hrvatsko zagorje u pisanim se ispravama spominje od vremena srednjeg vijeka dok povijest podrućja seže u daleka razdoblja, u sfere mnogo davnije i mnogo tajnije.

Regija Hrvatskog zagorja bogata je nalazištima pračovjeka od kojih je najpoznatije nalazište neandretalca u Krapini. Slavni arheolog Dragutin Gorjanović Kramberger otkopao je kost nečeg što je neodoljivo podsjećalo na ostatke čovjekove lubanje. Istraživanje ga je odvelo toliko daleko da se ispostavilo kako je otkrio prastaro neandretalsko naselje od prije 100 000 godina.

Neandretalac je ime dobio po pokrajini Neander u Njemačkoj, gdje su isprva pronađeni njegovi ostaci. Bila je to posebna vrsta prahistorijskog čovjeka, koja je paralelno postojala uz drugu, brojniju vrstu homo sapiensa. Može se reći da je bila pod vrsta homo sapiensa. Bili su izuzetni lovci, koristili su kameno oruđe I oružje. Obitavali su u špiljama. Ostaci pogrebnog inventara – cvijeće, oružje, hrana - ukazuju na ceremonijalne pogrebe iz čega se da zakljućiti kako su vjerovali u zagrobni život. Nendretalci su prvi prahistorijski ljudi za koje se zna da su živjeli u okviru porodice, da su brinuli o starijim i nemoćnim članovima društva.

Zajednica  je u kontinuitetu opstajala do oko 30 000 godina pr.n. ere., dok je nije pokosilo prvo ledeno doba. Pretpostavlja se da je većina umrla, a neki slute i o pojavi kanibalizma zbog nedostatka hrane. Moguće je da su ih istrijebili  potomci današnjih ljudi, koji su bili prilagodljiviji prema nastaloj klimatskoj promjeni. Malobrojni neandretalci izmješali su se s novim, naprednijim čovjekom.

Kameno doba  slijede kulture bakrenog i brončanog doba. Ovo razdoblje u podrućjiu sjeverne hrvatske obilježeno je ponajviše nalazima keramike.

Željezno doba, čiji se početak stavlja oko godine 1000 započinje širenjem znanja o taljenu željeza. U zapadnoj Europi kelti su bili prvi koji su upotrijebljavali željezo. Kasnije će vještinu proširiti I u ove predjele.

 Na područjima Balkana u to vrijeme nastaju prve etničke skupine – Iliri. Pretpostavka je da su porijeklom iz doline Lužica u Njemačkoj odakle su došli na Balkan i izazvali seobu Grka te označili kraj brončanodobske zajednice. 

Na podrućju Zagorja obitavalo je pleme Oserijata.  U 4. stoljeću pr. Kr.sa sjevara dolaze ratoborni Kelti ( Gali ) što dovodi do pojave mješanih naselja, a negdje i čisto keltskih. Kelti su u područje donijeli lončarsko kolo, lončarsku peć i druge novine, dotad nepoznate ondašnjim ljudima.

Otkako je Oktavijan, kasniji car  35g. pr. Kr. Osvojio  naselje Segesticu, na podrućju sjeverne Hrvatske poćinje kontinuitet Rimskog vladanja. Na istome mjestu osnovan je grad Siscia ( Sisak )  koji postaje sjedište rimske pokrajine Panonije. Tragove rimskog prisustva nalazimo u Varaždinskim Toplicama, gdje je najvjerojatnije postojalo mjesto za odmor i okrepu vojnika.

Žrtvenik jupitera, pronađen u Krapini vjerno ukazuje na prisustvo života u ovim podrućjima. Arheološki nalazi otkrivaju postojanje poprećne, regionalne ceste od Andautonije ( Zagreb) preko Komina I Huma do doline rijeke Bednje. Cesta je povezivala dvije važnije rimske magistrale. Zbog blago brežuljkastog reljefa i manje bitnog strateškog položaja ovaj kraj je zasigurno smirujuće djelovao na mnoštvo rimskih dužnosnika i vojnika.

U 4. I 5. stoljeću horde Barbara navaljuju na  granice nekad moćnoga carstva. Kroz panoniju prolaze plemena Huna, Gota, Avara,  ostavljajući opustošenu zemlju  i Europu odvode u “mračni” srednji vijek. U razdoblju prije dolaska Južnih Slavena na ovim podrućjima pronađeno je mnoštvo ostataka što podsjećaju na nemirno razdoblje  velike seobe naroda, poslije raspada Rimskog carstva. Ostaci Barbarskih strelica, na obroncima Medvednice dokazuju  žestoku prirodu spomenutog vremena.

Nakon poraza Avara i Slavena pod zidinama Carigrada 626.godine opala je moć Avara, a avarsko-slavenski se savez raspao. Negdje u to vrijeme sa sjevera doseljavaju Hrvati. Nastanili su područje između Drave, Drine i Jadranske obale. Podrućje između Drave i Save poznato je pod imenom Panonska Hrvatska, a za vrijeme kralja Tomislava (oko 925)  počeo se koristiti naziv Slavonija, zbog velikog broja Slavena koji su ovdje živjeli s Hrvatima.

Treba spomenuti da su u vremenu ranog Srednjeg vijeka postojale dvije Hrvatske kneževine.  Većinu vremena nisu bile pod zajedničkim vladarom, a nekad su se našle I suprotstavljene jedna drugoj. Panonski knez Ljudevit (poć 9 st.) sudjelovao je u brojnim bitkama protiv Franaka, koji su na kraju preuzeli vodstvo I patronažu nad teritorijem. Iz tog razdoblja, iskopine su otkrile postojanje starohrvatske crkve u Loboru iz početka 9 stoljeća i starohrvatskog groblja koje datira iz 11 stoljeća.

1102. godine Hrvati pristaju na ugovorni savez s Ugarskom gdje obje države postaju zajednička kraljevina – personalna unija. Od toga vremena po čitavoj Hrvatskoj počeo se širiti feudalni sustav. Na području Zagorja javljavu se veleposjednici koji su ujedno biliI gospodari stanovništva na vlastelinskim imanjima. Prvi poznati veleposjednici u Zagorju bili  su plemići iz roda  Ača. Posjedovali su u Zagorju imanja koja su se prostirala od Zagreba do rijeke Sutle, a prema sjeveru do Krapine. Njihovo je sjedište bilo u tvrdom Susedgradu te se nazivaju plemićima susedgradskim. Kraj oko Krapine ostao je i dalje u kraljevskom posjedu. 

Da je stari grad u Krapini već ranije bio dolično opremljen pokazuje činjenica da je u njemu 1225. godine održan sastanak visokih hrvatskih dostojanstvenika na kojem se raspravljalo o pripadnosti zemlje Mogoš. Današnje područje Zagorske županije je večim dijelom srednjeg vijeka ( i kasnije ) bilo podjeljeno između Varaždinske i Zagrebačke županije. U nekim se izvorima vodi i pod imenom comitatus de Zagoria ili samo Zagoria.

Godine 1399. Krapinu s čitavom Zagorskom županijom dobili su kao nasljedno dobro grofovi Celjski. U Krapini se kralj Sigismund vjenčao  Barbarom, kćerkom grofa Celjskog. Kada su Celjski izumrli, njihova imanja u Zagorju dobio je Jan Vitovac. Njegove sinove kralj Matijaš je razbaštinio zagorskih imanja zbog nevjere, a posjede dobiva kraljev sin Ivaniš Korvin.

U značajnija feudalna dobra spadaju još  i Loborgrad, Oštrc, Zajezda, Cesargrad, Veliki Tabor.  

Zagorci su tijekom srdnjeg vijeka bili podanici svojih feudalnih prvaka. Zemlja na kojoj su živjeli nije bila njihova, već njihovih gospodara. Vlastelini i pomoćnici strogo su pazili da se  feudalne obveze izvršavaju točno i na vrijeme. Tko bi želio što utajiti, bio bi strogo kažnjavan.

Do velike promjene u strukturi zagorskih naselja dolazi početkom 16. stoljeća. Tada počinju stizati  izbjeglice iz istočnih i južnih djelova Hrvatske koje su potiskivali Turci. Tijekom 16. stoljeća  ti su bjegunci u tolikoj mjeri naselili Zagorje, da je ono u kratkom vremenu postalo vrlo napučeno. Većina prezimena koja završavaju na –ić  korijene vuku iz tog vremena dok su starija zagorska prezimena na –bek, -ka, - ar, -er.

Feudalni gospodari davali su doseljenicima zemlju za podizanje novih okućnica i bilo im je važno jedino da izvršavaju svoje feudalne obveze. Za napomenuti je da od godine 1527. Hrvatsko-Mađarska unija ulazi u savez s Austrijom što otvara vrata germanizaciji  čije su posljedice u kajkavskom narječju ostale do sadašnjih dana.

Neki vlastelini vršili su veliki pritisak na podanike. Jedan od takvih bio je Franjo Tahi, gospodar Susedgrada. Zbog toga je u Zagorju 1573. godine izbila poznata seljača buna. Poprište bune nalazilo se isprva na području Susedgrada i Donje Stubice. Poslije se proširila  na ostala područja Zagorja i susjedne Kranjske. Buni su se pridružili seljaci iz Cesargrada, Krapine i Konjščine, a zatim  iz Samobora, Okića, Jastrebarskog i susjednih krajeva Štajerske i Kranjske. Vođe su bili Matije Gubec, Ivan Pasanac, Ivan Mogaić I Ilija Gregorić. Kranji cilj je bio uspostava seljačke države sa zakonima jednakim za sve. Najveća bitka odigrala se u Stubici kada je Gašpar Alapić otpremio vojsku od 5000 konjanika i pješaka nasuprot 6000 naoružanih seljaka. Kako je plemićka vojske bila bolje naoružana, odnijela je nad ustanicima pobjedu. Gubec i Gregorić uhvaćeni su živi, a Ilija i Posanec uhvaćeni u bijegu. Plemići su  se prema organizatorima ustanka ponijeli bez milosti.

Tijekom 17. i 18. stoljeća zagorska vlastelinstva postajala su sve manja, Stari srednjovjekovni gradovi u kojima su nekoć stolovali vlastelini vremenom su  napuštani,  a umjesto njih poodizani su noviji dvorci koji su u većini slučajeva sačuvani do danas. Većina perivoja i dvoraca svoj izgled vuku iz tog vremena. Danas su popularne turističke destinacije, a u ono su vrijeme u velikoj većini  služili  kao odmorišta raznih velikaških obitelji.

Devetnaesto stoljeće u Hrvatskoj, kao i u drugim europskim zemljema obilježeno je buđenjem nacionalne svijesti. Narodni preporod javlja se  pod nazivo ilirski, a najveće  usluge u afirmaciji hrvatskog jezika pripadaju Ljudevitu Gaju rodom iz Krapine. 1830. godine u Budimu je tiskana njegova Krata osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja. U tome vremenu Zagorje je organizirano kao prirodno zaleđe grada Zagreba i pomalo je izolirano. Stvari se mijenjaju 1886. otvorenjem željezničke pruge koja povezuje Zagreb i Varaždin, a prometuje do današnjih dana. Poznati zagorski cug.

Početkom Prvog Svjetskog Rata mnogi odlaze na europska ratišta u službu Austro-ugarske vojske. Masovna dezerterstva poznata pod imenom zeleni kadar događaju se i na području Zagorja. Vojnici bježe jer ne nalaze smisao u borbi za tuđu državu.

Godine 1918. hrvatski sabor prekida sve veze s Austro-ugarskom i u vrtlogu događaja  zemlja se našla u državnoj zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, kasnije pod imenom Kraljevina Jugoslavija. Zagorje se našlo u banovini Savskoj sa sjedištem u Zagrebu. Zagorci se žestoko suprotstavljaju velikosrpskom hegemonizmu i mnogi su pristupali političkim strankama, a posebice najvećoj stranci, HSS-u Stjepana Radića.

Godine 1941. Sile Osovine okupirale su Savsku banovinu gdje su djelovi pripojeni fašističkoj Italiji i Mađarskoj dok je glavnina potpala pod vlast ustaške NDH. Većina Zagoraca našla se u domobranskoj vojsci, koja je bila regularna vojska pod diktatom ustaške i njemačke šake. Dosta boraca kasnije se pridružilo Narodnooslobodilačkom pokretu. Borbe za oslobođenje u Zagorju su planule već potkraj 1941. i na početku 1942. Potrebno je, međutim, posebno naglasiti da ustaše nikada nisu imali takav politički utjecaj u Zagorju, da bi uspjeli domaće ljude pridobiti u znatnijem broju za ustaške formacije, već su bili prisiljeni da ih dovode iz drugih krajeva za borbu protiv »domaćih« partizana.

Po završetku Drugog Svjetskog Rata formirana je Komunistička Jugoslavija s Josipom Brozom Titom na čelu. Tito je rodom iz sela Kumrovec u Zagorju, rođen 1892 godine. Vlast je bila u rukama jedne partije. Zagorje je ponovno postavljeno kao posebna upravna jedinica sa sjedištem u Krapini. Za Zagorje to je vrijeme značilo veći industrijski razvitak i bolju prometnu povezanost. Iz male i siromašne pokrajine nastala je razvijenija, modernija i naprednija. U većim zagorskim mjestima grade se tvornice, otvaraju se radna mjesta. Naselja rastu i mijenjaju karakter.

Međutim, postojalo je i mnoštvo protivnika komunističkoj diktaturi, a među njima našao se i budući predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman rodom iz Velikog Trgovišća. Tuđman je stajao na čelu Hrvatske u vrijeme Domovinskog rata ( 1991-1995). Zagorci se kao dobrovoljci prijavljuju za ratišta istočne slavonije I južne dalmacije. Oformljena je 103. zagorska brigada. Mnoštvu nesretnika Zagorje je i ovog puta pružilo utočište, bili oni izbjeglice iz Bosne ili prognanici iz Hrvatske.

Završetak rata ostavio je opustošenu zemlju s gomilom tužnih sudbina. Privatizacija i korištenje nezavidnog položaja naroda republike Hrvatske uzrokovao je bogačenje nekolicine tajkuna, a uzrokovao osiromašenje, otkaze, stečaje tvornica i nizak standard za mnoge. Na prelazu stoljeća Hrvatska stoji u redu za Europske integracije.

 Na političkoj sceni događa se inflacija političkih stranaka tako da i Zagorje poznaje nekoliko regionalnih formacija ali manje bitnih da naprave znaćajnije pomake. U Zagorju se razvija industrija, otvaraju se radna mjesta i pokrajina napreduje, uz uvjet da stranci drže veći dio privrede.

Pripremio: Hrvoje Ivančić