Prethodna kolumna
Slijedeća kolumna

Za dušu, za spomenek: SRAMOTA LJUDSKUGA RODA

Bog nigdar ne pozabi nagraditi one teri svoju dobrotu darujeju drugem. Iste tak nišče ne zbiegel kazne tera ga bu sikak počakala. Takvi su sramota ljudskuga roda i če jih več nie sram pred drugemi, čez življenje neju moglji pobeči sami pred sobu i svoju zloču. Kazna čaka po one stare: “Došla bu rit na šekriet!“

Kak moreme lukati h  moderni oblog kaj vidime kaj se oko nas dogaja, negda bi morti bilje i bolje da čovek nektere stvari nigdar ne čuje niti vidi. Saki onie teri je imel priljike ove dane videti kak su živelji h jenem domu onie teri su zvljikelji grdu kartu življenja, srce je triebalje pučiti.

Od pamti vieka dobre se zna da je življenje grde za se one terem je život i zdravlje drugač posložene i nemreju se sami za sebe briguvati. Odvajkada su se ljudi ž njimi nahitavalji. Familjije su je poskrivavale i sramile jih se. Malje je bilje onie teri su njim dalji iste i dobre meste za stoljem kak i na izgled zdravem ljudem. Ljudi su takve ljudi z betegem zbegavalji i čak njim bilji h strahu. Nu niesu njim se rugalji jer su bilji h strahu Božjem biču, da jih ne kaznil. Od tud valjda i ona starinska: „Ne rugaj se ni slukavem drievu, jer nigdar neznaš kaj tebe čaka!“

Kak sviet ide napre i ljudske gruntanje trieba se k tomu držati. Unda bi bilje za čakati da se nekaj zmenilje prema ljudem terem je grdi životni putec. Če jih več nie Bog obdaril zdravljičem i pameču, nju je dal ljudem teri živiju oko njih. Ne morti, nek sigurne radi toga kaj bi njim bilji na pomoči h njihovem jadu. A unda se po one stare pak čovek prema čoveku ne pokaže kak čovek nek kaj vuk. Gorše od živinčeta.

Kak drugač reči za one koji su skrb za ljudi z grdu životnu kartu zelji na sebe. Prevzelji su tie posel, kak se imelje priljike videti, ne radi svoje dobrote nek lakomosti. H lakomosti i lakotnosti niesu bilji sami. Nešče njim je držal štangu. Zgledi da su došlji grdi cajti, jer tak nekaj nie prie bilje moči ni gruntati, a kam napraviti. Ljudi su se plašilji, Božje koštige ilji biča.

Kak su zgledi došlji cajti za tere se reklje da bu unda grde (oprostete na rječja, alji su te reklji strai ljudi):
„Gda ljice zgubi farbu, a pička pravdu, postane zlo!

Zlo, za kojega ni pred ljudmi ni pred Bogem nema opravdanja i milosti. Kak se velji da je pravda spora, alji navike dojde tak bu sigurne sustigla one teri su služilji i zgrtalji na lucke nesreče. Božja kazna ne stigla same nje teri su  se prema betežnem i nemočnem ponašalji kak, Bože mi oprosti, prema maršetu nek i one teri o tomu čkomiju.

Dogaja se te radi toga kaj se se luče prek papiere, a čovek se ni ne pogleda. Papier se podnese. Na papieru je se ljipe zapisane i štima. Z lanci na ruka triebalji bi završiti si onie teri su gledelji same papiere, a ne i ljudi. Jer za takve ljudi najmenje kaj se more napraviti je da jih se polukne, da njim se daruje smieh, korica kruha i kapljica dobrote. Tam kam su bilji deti niesu dobilji ni jedne ni druge. On gdoj je dobil je „pameten i mudri“, alji beščutni čovek teri je na ljudske zloče zgrtal peneze. Krivi su i oni teri su svoje drage porinulji h takve dome i niesu porajtalji kaj njim se dogaja. I njih bi trebalje biti sram pred ljudmi i Bogem.

Bilje je za čujti da nie dosta inspektorof teri bi lukalji kaj se z ljudmi po takve dome diela. Sigurne da jih nie jer se zakopaju med papieri i ne digneju nos z njih po par tjedne. A bilje bi dosta da same pogledaju šnitku namazanoga kruha po terem se pekmez ilji puter same prešpancieral i ostavil duhu. Triebalje bi poluknutin same h tenier i videti e trieba nabaviti udicu kaj bi zahakljal krumpier i e si je pajcek ilji „avijacija“ barem smočila nogu.

Nie trieba biti preveč muder i pametni da se se te vidi. Špot trieba biti familjiju tera o takve dome muči. A muči h strahu kaj njim nej vrnul njihovoga betežnuga i nemočnoga člana če se njim zameri.

Si mi zname da denes se ide prek penezi i da su oni na prvem mestu. Nu ak se več nešče prime posla da svoju brigu za druge masne naplati unda je najmenje kaj more napraviti da pokaže zericu ljudskosti. Čast onem, a ima i takve, teri h svoju brigu za nemočne uz materijalnu korist uneseju dieljec ljubavi i topljine.

Bog nigdar ne pozabi nagraditi one teri svoju dobrotu darujeju drugem. Iste tak nišče ne zbiegel kazne tera ga bu sikak počakala. Takvi su sramota ljudskuga roda i če jih več nie sram pred drugemi, čez življenje neju moglji pobeči sami pred sobu i svoju zloču. Kazna čaka po one stare: “Došla bu rit na šekriet!“

Facebook