Prethodna kolumna
Slijedeća kolumna

Za dušu, za spomenek: JESENJSKA PRIČA

Več mi na vuha ideju spomenki o vrganje. Te čuješ da je nešče našel pet kil vrganje, drugi se štima da je našel pune več same neče povedati. Faljiju se ljudi z vrganji kapitalci, maljemi, najbolšemi za pacanje i tak po spominku gruntaš da su nametalji punu škrinju vrganje

Več mi na vuha ideju spomenki o vrganje. Te čuješ da je nešče našel pet kil vrganje, drugi se štima da je našel pune več same neče povedati. Faljiju se ljudi z vrganji kapitalci, maljemi, najbolšemi za pacanje i tak po spominku gruntaš da su nametalji punu škrinju vrganje. Kak rada jiem vrganje, a pre škrta sem da jih kupim na placu jer su skuplješi od najfinešega mesa, krenula sem i ja fustu.

Ljipe popoldan, ne preveč toplje, a ni zimne. Baš kak trieba. Zela sem si nožek i jednu platnenu vrečicu. Tak me vučila moja pokojna pajdašica, dobra poznavateljica vrganje i gljif. Ona je rekla da se vrganji nigdar nesmeju brati h najlonske vrečice. Krenula sem po obraščene putece do huste tera baš i nie deljejke od moje hiže. Kak sem išla prema huste čula sem ž nje galamu. Dozavalji su se ljudi med sobu. Mam sem znala da je husta puna brače. Niesem išla prema glasem makar bi mi malje šlabekuvanja dobre došla. Krenula sem po svojem putecu, kontra njih. Poljehku sem išla čez hust obraslu šušmurinjem.  H ruke sem imiela ščapček i ž njim razgribala ljestinu.

Napete sem lukala med drievi i nadala se da bum zagledala bar jeden vrganj. Če se bi našel jeden vrganja za nadati se je da se najde i drugi. Tak se barem prie znalje reči. Ljudi su hodilji po husta i gda su našlji jeden vrganj unda su govorilji ovak:
„Vrganjec, vrganjec, gde ti je parec?“
I unda bi se našel barem još jeden vrganjek. Takaj se prie reklje da se vrganji moraju iti brat unda gda grmi. Veruvalje se po spomenku ljudi da gromi sadiju vrganje. Bila je i šega da se moraš po podu valjati ak si fiže če grmi. Unda je bilje sigurne da buš našel vrganje če jih peš brat.

Mudrila sem se tem šegam dok sem se špancierala po huste. Poklje več od vure, znala sem da ne nič od vrganja. Videlje se da su prie mene po huste prešlji brači i če je teri i tut rasel sigurne su ga pobralji. Došla sem na jeden breščec, na pustoseljinu da si počinem. Lukala sam prema huste pred sobu. Več je pofarbana ze semi farbami, drivlje kak da rasteju z debeluga šaruga tepiha. Se je zgledalje mirne. Kak sem napela vuhe i posluhnula čula sem „spominek“ tičeke.

Žvrgljalji su malje dalje od mene po grmovju. Duknula je i veverica od nekud i nosila h zubie žir. Malje se pentrala po drivu, malje stala i nalukavala se okol. Kak da je bila h strahu da ju nej nešče presrel i hcuknul je z zubie žirek. Sigurne si ga je namerkala nekam skriti. Ljeptu huste cinfral je tuj i tam ljist ilji bukvica tera je opadala z drivlja. Dok sem lukala tepih od ljestine zmisljila sem se svojuga dedeka teri mi je saku jesen napravil prutni koš za ljestinu. Sake ljete vekši kak sem rasla. Ž njim sem z mateju ilji babicu išla hustu po ljestinu. Ljestina nam je bila za štraju blagu i pajcekem.

H jesen se smelje zubljati ljestinu same h svoje huste, a na prtuljet i h lucke. Nu ljudi su bilji hmetljivi pak su če je bila priljika i h jesen nazubljalji ljestine po lucka husta. Mene je babica ilji mati postavila na breščec kaj sem lukala e gdoj ide dok su one poskrivečki malje prizubljale h susedne huste. Gda su košeki bilji puni dele sme je na pleča i krenule k domu. Koš na pleča, a suhalje za kurenje tere se nabralje putič po husta h ruka, bila je sljika tera se negda vidla po naša puteca.

Kak denes se siečam duhe suhe ljestine tera mi je bila h košu. Dišala je po suncu, miehnju i vrganje. Putič sem se spominala z mamu ilji babicu o kaj česamu. Pripoviedale su mi sakojačke priče i davale navuk. Nie bi bilje teške radi toga hoditi hustu po ljestinu. Gda sme došle dima veselje sem sklala svoj košek i raduvala se kupcu ljestine z tere bu telčeke ilji pajceki imelji ljiepu postelju.

Ropanje cuga po štreke prekinule je moje gruntanje. Poljehku se več počel spuščati mrak. Moja vrečica za vrganje bila je prazna. Nie mi bilje žal. Niesem našla vrganje, alji sam pajdašuvala z svojemi spomenki z detinjstva. Dok sem išla k domu zmisljila sem se i povede teru duge niesem razmela. Stariejši se buju na nju zmisljili, a mlajši imaju cajta. Znalje se h spomenku reči da je baba, gda je brala vrganje po huste govorila: „ Našla sem vrganje. Ovoga si bum h košaru zela, a na ovoga si budem sela!“

Facebook