POLITIKOLOGIJA- STUDENTSKA RAZMIŠLJANJA

FALA

Komentira: Žarko Tušek

ztusek@pravo.hr

Mirno i spokojno uz molitvu milijuna katolika i ostalih vjernika diljem svijeta svoje ovozemaljsko putovanje završio je papa Ivan Pavao II.

Pisati o velikanima uvijek je teško, ponajviše poradi toga jer imate osjećaj da svojom malenkošću teško možete dokučiti stvarne razmjere veličine takvih ljudi.

Govoriti o Ivanu Pavlu II možda je još i teže, jer je jednostavno nemoguće u nekoliko suvislih rečenica pokriti sve aspekte njegova života i djelovanja, pogotovo stoga jer je na svakom od njih ostavio neizbrisiv trag utrt u pore ljudske povijesti.

Ivan Pavao II bio je u prvom redu osvjedočeni prijatelj života. Kao takav cijelog svog 26 godišnjeg pontifikata tijekom kojeg je posjetio 120 zemalja temelj njegovih misli bila je borba za život, i poštovanje tog istog.

Ako se to stavi u prvi plan nije lako zaključiti od kuda proizlazi njegova gorljiva borba za mir u svijetu, za toleranciju umjesto isključivosti, za radnička prav ugrožena raljama liberalnog kapitalizma današnjice, za perspektive mladih kao onih koji su nosioci tog istog života, za temeljne kršćanske vrijednosti, ponajviše za život koji počinje od začeća, za dijalog religija i traženja u njima zajedničkih vrijednosti umjesto neprestanog isticanja razlika.

Na jednak način njegovom se filozofijom života može objasniti njegova borba protiv komunizma, koji je po njegovom mišljenju, naravno, i po mišljenju velike većine ljudi dobrim dijelom gušio mnoge od tih vrijednosti, a iz koje je proizlazilo njegovo mukotrpno zalaganje za pravo svakog naroda na samoopredjeljenje, na vlastitu budućnost i život kakav sam odabere.

U kontekstu toga jednostavno moramo spomenuti njegovo bezrezervno zalaganje za male narode, za njihovo mjesto u međunarodnoj zajednici ali i za njihovo pravedno i ravnopravno tretiranje. Za Ivana Pavla II nisu postojali mali i veliki narodi, kao što za njega nisu postojali ni mali i veliki ljudi. Njegovo je uvjerenje bilo prožeto njegovom filozofijom o jednakom pravu na dostojan i ispunjen život svih naroda i svakog čovjeka.

Za njega je postojao samo čovjek, a iznad čovjeka samo Bog. Sve ovo navedeno, uz bezbroj situacija u kojima je pokazivao vlastitu ljudskost, smrtnost i istančan osjećaj za čovjeka te vlastito uvjerenje da mudrost, pravednost i ljubav može pobijediti sve anomalije modernog vremena od pape Ivana Pavla II učinilo je stvaran moralni autoritet današnjice.

Na moralnoj vertikali njegovo je mjesto bilo na vrhu. Tu činjenicu ništa jasnije ne može potkrijepiti nego izrazi žalosti koji dolaze iz cijelog svijeta. Ne postoji relevantni državnik, ni zemlja koja svojim službenim putem nije učinila tu gestu, a kad to učine države koje su stup današnjeg komunizma Kina i Kuba, koja je proglasila trodnevnu žalost, jasni su razmjeri veličine osobe koja je otišla.

Ipak, svaki građanin ove zemlje kojemu je ona istinski u srcu odlaskom pape Ivana Pavla II osjeća još jednu dodatnu prazninu. Teško će itko Hrvatskoj nadomjestiti toplinu, razumijevanje, i zalaganje koje je za nju iskazivao Ivan Pavao II.

Nemoguće je jednostavno zaboraviti, jer siječanja su previše svježa intenzivno zalaganje i borbu u međunarodnim diplomatskim krugovima koju je Vatikan vršio pod vodstvom Ivana Pavla II za međunarodno priznanje Hrvatske. Do tog čina vjerojatno ne bi došlo toliko brzo da u Ivanu Pavlu II Hrvatska nije imala takvog prijatelja.

Nakon toga tri puta je posjećivao našu zemlju i to 1994.g , za vrijeme kada je veliki dio Hrvatske još bio okupiran, 1998.g, i 2003.g. Svaki taj posjet bio je iskaz njegovog dubokog poštovanja i ljubavi prema našoj zemlji, ali je i svaki taj posjet bio davanje nesebične podrške Hrvatskoj da se bori i stvara svoje mjesto u Europi koja se danas ponovno ujedinjuje. Svoje uvjerenje u život, koji mora pobijediti smrt, u dobro koje je jače od zla ni u tim posjetima nije zaboravio istaknuti. Tako dok su mnogi primjerice za vrijeme njegova prvoga posjeta sa indignacijom govorili o suživotu on govori o praštanju i osobnoj vjeri u suživot i zajedničko uvažavanje Hrvata i Srba, Srba i Muslimana, Hrvata i Muslimana.

Jednostavno su njegove misli i djela vezana uz Hrvatsku bile daleko ispred vremena, a još dalje ispred politike, ali i dijela crkve na ovim prostorima, koji ih nisu znali u tim trenucima raspoznati ili im to nije bilo u interesu.

Kako drugačije objasniti njegovo bezrezervno zalaganje za ulazak Hrvatske u EU, koju on očito ne smatra kao mnogi u hrvatskoj crkvi i politici nepravednom osovinom koja želi Hrvatsku poniziti i tako ju do kraja iskoristiti, unatoč tome što kršćanstvo nije unijeto u preambulu ustava EU.

Ivan Pavao II uvijek je bio svjestan činjenice da nikakva politika, ni parcijalni interesi ovih ili onih, pa ni ako želite nikakve preambule ne mog raskinuti neporecivu vezu kršćanstva i Europe koja je na kršćanskim temeljima najvećim dijelom sazdana.

Takvoj Europi pripada i Hrvatska, zemlje koja je stoljećima bila jugoistočni bedem te iste Europe koja danas pokušava ujedinjenjem stvarati bolju budućnost i očuvanje sebe u globaliziranom svijetu. Na kraju, mi Zagorci posebno ćemo pamtiti preminulog papu po posjeti našem Zagorju 1998.g kada je u našoj Marija Bistrici proglasio kardinala Stepinca blaženim, čime je sve nas uveo u skupinu privilegirani krajeva na zemlji koji su bili dovoljno sretni da imaju mogućnost ugostiti jednu takvu veličinu kao što je to on bio.

Zato u vjeri da je otišao mirno i sretno na kraju mu možemo po zagorski u svoje ime ali i u ima cijelog svijeta samo reći:

fala…za saku reč…za saki osmeh…i za saki pogled.