Cijenjeni tjednik Zagorski list je objavio interesantan i dugo očekivani članak o postotku visoko obrazovanih građana u Hrvatskom zagorju. Tema je važna i zbog lošeg postotka visoko obrazovanih građana u Republici Hrvatskoj. Postotak takvih građana je svega oko 7 posto i taj je broj realan. Da bi se to nekako popravilo na brzinu su počele nicati razne više škole i veleučilišta, nerijetko vrlo sumnjive kvalitete.

Ako se uspoređujemo sa Zapadom, odmah treba reći da npr Njemačka takve škole uopće ne broji u VSS, nego samo fakultete i visoke tehničke škole koje su uvedene 1969. godine  i koje su kvalitetom čak nadmašile klasična sveučilišta. Postotak VSS –a u Njemačkoj dosiže brojku 25, tj. svaki četvrti Nijemac ima (pravi) fakultet. To se vidi i na ekonomskom planu. Naša veleučilišta se sa time ne mogu uspoređivati.

Posebno teška situacija je u Zagorju gdje je svega 1-2 posto visoko obrazovanih. Izuzmu li se standardna zanimanja kao što su liječnici, profesori i državni namještenici ispada da je u gospodarstvu broj visoko obrazovanih građana beznačajan.To se vidi i po društvenim proizvodu. Zagorje je na samom začelju u državi sa društvenim proizvodom po stanovniku, čak dva putanižim nego npr. Međimurje.

Sve to čudi ima li se na umu da Zagorje ima vrlo brojne i kvalitetne srednje škole sa čak 4500 učenika, te oko 800 maturanata godišnje. To je dvostruko više nego u Varaždinskoj i Međimurskoj županiji zajedno koje, opet zajedno, imaju dvostruko više stanovnika.

Pa gdje onda nestaju ti ljudi? To će se upitati svaki investitor, jer o tome ovisi sudbina investicija. U hijerarhiji razloga na prvom je mjestu odbojnost mladih i obrazovanih ljudi prema rodnom kraju.

Naša je tvrtka raspisala obilne i atraktivne stipendije za učenike i studente za niz tehničkih zanimanja. Uvjet je da rade u Zagorju u našim institutima i proizvodnim pogonima visoke tehnologije koji se planiraju i moraju imati najmanje polovicu VSS-a. Odaziv na te stipendije je doslovno nula. Nitko svoju budućnost ne vidi u Zagorju.

I za mene je to davnih šestdesetih godina bila pijana rupa iz koje treba što prije i što dalje pobjeći.Po svim drugim parametrima Zagorje je idealna investicijska destinacija i Zagorci su marljivi ljudi, odani poslu, ali pozicije sa visokom odgovornošću ne žele. Odaziv na naše stipendije je znatno viši u primorskim gradovima. Imamo i bizaran slučaj.

Dvojica dobrih prijatelja, Riječanin i Zagorac, na istom studiju i istom godištu se razlikuju. Riječanin je uzeo stipendiju i nije mu teško svaki dan putovati 60 km u Zagorje na posao, u okviru kojega i radi doktorat, naravno o trošku tvrtke. Zagorcu je naš objekt „pod nosom“, svega 800 metara zračne linije, ali ga posao za koji studira ne zanima. Vjerojatno će se voditi  kao „nezaposleni“.

U Hrvatskoj je u prometu i razmišljanje; što će mu doktorat kada ne može naći posla. Teza je potpuno kriva, jer smisao doktorata jest u tome da doktor zapošljava druge. Druga je stvar što je riječ o doktoratima, često puta, vrlo sumnjive kvalitete.

U Zagorju je prejaka napitnička i vinska retorika, a kult pijanstva se vraća. Osim toga Zagorje je od države potpuno zanemareno, a naši zastupnici u Saboru se uopće ne čuju. Čak su tri ministra u novoj Vladi sa otoka Brača. Tipično za nedemokratske zemlje. Šutnja i potuljenost su oduvijek bile „vrline“ koje su krasile pravog Zagorca. Otkud je onda ispao Tito?