Prethodni članak
Sljedeći članak

Trovanje i pomor pčela u Zagorju: 'Nisu mogle u košnicu, umirale su u mukama'


U posljednjih nekoliko godina zabilježena su enormna izumiranja pčela diljem svijeta. Za to su većinom krivi herbicidi, pesticidi i insekticidi koji se sve više koriste i to na neadekvatan način ili se pak uvoze iz susjednih zemalja premda je njihovo korištenje u Europi zabranjeno. Sjetimo se samo ovogodišnjih, travanjskih, zaštrašujućih slika pomora pčela u Međimurju. Očajni pčelari tada su lopatama skupljali milijune uginulih pčela. Nekoliko mjeseci kasnije, iako ne toliko stravična, ali izuzetno zabrinjavajuća fotografija, stiže iz Donje Konjščine.

Trovanje

- Dogodilo se prvi dan, u nekim popodnevnim satima. Vidio sam tu i tamo koju pčelu da dođe do leta, padne, ne može ući u košnicu, sva se sfrče i ugine. Mislio sam, nije preopasno, nisam previše o tome razmišljao. Onda sam drugi dan ujutro išel pogledati i imam kaj videti - započeo je svoju priču pčelar Ivan Curiš koji se sa svojom suprugom, osim standardnog prikupljanja meda iz bagrema, kestena, ličkih i zagorskih livada i šuma, vrijeska i zlatošipke, bavi i prikupljanjem pčelinjeg otrova koji se koristi za prirodnu kozmetiku poznatu pod imenom ˝Beeven kozmetika˝, 1988. godine napravio je prvi prototip skupljača pčelinjeg otrova. Priča nam, proljetno mu je trovanje pčela odnijelo popriličan broj životinja radilica, a uzrok je gotovo nemoguće pronaći. Stigao je rujan, stiglo je i novo trovanje.

- Ovo je trovanje na lokalnom području. To nije kao u Međimurju gdje je bila pošpricana repica pa je bilo trovanje sve ukolo. Meni je proljetno trovanje ove godine odneslo prilično, ali nemoguće je pronaći uzrok. Sada imamo ovo novo trovanje. U kantu sam skupio više od kilu i pol pčela. U ovom trenutku, glupo je da do ovog dolazi. Netko je možda iz neznanja špricao s nekim deherbanom, s total herbicidom, a stvar je još gora je taj netko pere svoj pribor, svoju špricu i izlije negdje u kanal, pčela dođe tu i pije vodu. Bez obzira kaj ja imam higijensko pojilište gdje iz vodovoda non stop kaplje voda, ne možete vi pčelu usmjeriti. Ne idu sve pčele na isto mjesto. Ali ona košnica koja je možda prva došla do trovanja pitanje je hoće li preživjeti do iduće godine. Prva pčela koja nađe hranu ona dođe do košnice, obavijesti sve ostale, ˝Čujte ovdje imamo puno hrane˝, i one sve tu idu. Dvije ili tri košnice neće preživjeti. Dvadesetak posto letačica nam je uginulo. Društva će preživjeti, poginule su sve letačice koje bi trebale još za zimu donesti određenu količinu nekatara, meda da bi to društvo prezimilo. E sad, ja to društvo moram hraniti šećernom otopinom ili medom da bi normalno prezimelo. Pčela ide okolicu u tri do pet kilometara, a oko mene nema ni jednog pčelara u tom okrugu - govori Curiš čije su pčele jedine uginule na ovom području. Ali i to je previše. Prije 40 godina u ovom ekstenzivnom pčelarenju moglo se dobiti i do nekih 80 do 100 kila po košnici, u zadnjih deset godina ta je brojka pala na pet do 12 kila.

Nekad i danas

- Obzirom na svoje godine, a nemam nasljednika smanjujem broj pčela. Drugi dio proizvodnje je pčelinji otrov koji se korist za kozmetičke prizvode. To je dodatni dio gdje se možemo pokrivati. Troškovi su veliki. Pčelarstvo je, izgleda, u našoj poljoprivredi najotpornije. Smanjili smo broj stoke, a pčelarstvo se povećava. Ima mladih entuzijasta i imamo daleko više košnica nego davno prije. Tada, prije nekih 43 godine, nije bilo bolesti, nije se znalo za herbicide, pesticide... Nije bilo ovih ekoloških katastrofa izvana, pored prirodnih nepogoda, tu su i bolesti nametnika koje su došle do pčela, pa je došlo i trovanje. Trovanje pesticidima je u proljeće daleko izraženije nego u ovim trenucima jer u proljeće, kada se šprica kukuruz vinogradi, tada imamo prilično velika trovanja - ispričao nam je Curiš i dodao kako je najgore da na nikoga ne može sumnjati, ne može pregledati cijelo selo i tražiti krivca. S druge strane, analize su enormno skupe što je za jednog pčelara prevelik financijski zalogaj. - Ono što bi trebalo učiniti je educirati ljude s čim špricaju, zakaj špricaju... Država je dala zakonsku obavezu da svaki onaj koji upotrebljava herbicid, pesticid ili insekticid ima karticu i položi ispit za to koji se mora obnavljati. Žalosno je da izvana, u našim susjednim državama možete nabaviti herbicide i pesticide koji su kod nas, pa i Europi, zabranjeni. Šverceri delaju puno, to je tak - ogorčen je Curiš pa se nadovezuje kako se Krapinsko - zagorska županija i Republika Hrvatska trude davati potpore, no u konačnici, one su beznačajne.

Potpore

- Županija sada daje 19 i nešto kuna, niti tri eura po košnici. To je za 20 deka meda. U krajnjem slučaju to je po košnici beznačajno. Država će isto dati tu neku sumu, a druge potpore su dost dobre, ali to su za mlade pčelare. Nama gerontolozima sa 70 godina koji još uvijek imamo OPG, ovo nije beznačajan gubitakpčela. U ostalim područjima gdje imamo košnice nije bilo gubitika - ispričao nam je za kraj Curiš, inače član Udruge pčelara ˝Nektar˝ Konjščina koja ukupno broji 131 člana, a na čijem je čelu već više od 20 godina Darko Milinković, inače i član Upravnog odbora Saveza pčelarskih udruga Krapinsko - zagorske županije koji nam je pak ispričao zajednica pčela može nestati u dva do tri dana. - Najviše slučajeva trovanja je u proljeće. Pčele znaju biti zatrovane i one se ne znaju vratiti. One ostaju vani, uđu u oblak otrova, nosi ih vjetar i dizorijentirane su. Otrov dijeluje na njihov nervi sistem, ostanu vani i uginu - pojašnjava Milinković. Problem je, ističe, u zapuštenim površinama na kojima raste korov što je slučaj u posljednjih 10 godina pa su nekadašnje livade danas divlje. Razlog tome je lom stočnog fonda i smanjena potreba košnje.

Strepnja

- Prije je rasla bijela deteljica, u jesen se znalo dobiti 15 kilograma meda, a unatrag sedam do 10 godina uspjeh je ako imate par kila. Sretni smo ako si pčele donesu zimnicu, da ih ne trebamo prehranjivati. Kesten, koji raste od 15. lipnja ove je godine podbacio. On je nula zbog klimatskih promjena. Bagrem je bio relativno dobar, drugo sve ništa. Izostaju one paše kakve su nekad bile. Toga više nema. Pomirili smo se s tim. Pčelarimo od bagrema do bagrema i molimo Boga - rekao je Milinković dodavši kako pčelari čekaju proljeće i dobru klimu, a obzirom kakva je, žive od godine do godine i sa strepnjom čekaju što će biti. A što i kako će biti, teško je prognozirati.

Još članaka iz "Županija"

Facebook