Kad otvorite vrata doma Mare Delić iz Krapina Sela u Konjščini, ušli ste u jedan bajkoviti svijet koji svakog obara s nogu već na prvi pogled. Predvorje je prepuno ukrasih predmeta, na zidu je mnoštvo satova, svjetiljki, tamburica... A vitrine prepune rukotvorina od kojih vam zastaje dah : solenke, šalice za kavu, ljuljačke, stalci, brod, dvorac, fenjeri, kotao za rakiju, flaše raznih veličina i oblika... I sve je napravljeno o istog materijala – ukrasnih tikvica.

[slika2[

„Tko je sve ovo napravio?“, pitamo domaćicu. „Ja, a tko drugi“, nasmijala se od srca Mara koja svoje umirovljeničke dane provodi izrađujući ukrasne i uporabne predmete od tikvica koje, napominje, nisu za jelo, nego služe za ukras. Nazivi tikvica su razni i doslovno se razlikuju od sela do sela.

Prvi rad bio je Eiffelov toranj
Ljubazna gazdarica odmah nam pokazuje „friške“ radove, pravilno poredane gljive na kojima se još suši lak. Na istom je stolu bezbroj tikvica koje se suše i čekaju da ih Mara uzme na red.Sjedamo za stol u kuhinji i započinjemo raspredati priču koja seže u prošlost unatrag četiri i više desetljeća.„Sve je počelo slučajno, kad smo moj pokojni muž Tomo i ja vikendom počeli graditi Eiffelov toranj. Radili smo u Nizozemskoj i nismo izlazili u restorane i gostione jer nismo za to imali računice. Htjeli smo nešto uštedjeti pa smo tako kratili vrijeme i radili nešto korisno“, pričana nam Mara koja je udovica punih 29 godina. Otkriva nam i svoje godine. Ostajemo u čudu na brojku 79 jer gospođa Mara je iznimno vitalna, okretna i britka uma.

„Ja sam se sa kćeri Goranom vratila iz Nizozemske 1984. godine u kuću koju smo sagradili i u kojoj danas živim sama. Imam petero unučadi : Denisa, Sinišu. Martinu, Mariju i Mihaeleu. Najstarijem unuku su 23 godine, a najmlađoj unuci deset. Dečki već rade u Njemačkoj, jako su vrijedni...“, ozarilo se lice Mare na spomen unučadi. Na sebi ima majicu sa prigodnim natpisom : „Najbolja baka, još bolji unuci“. Govori da unuci rado dolaze k njoj, ali svi imaju svojih obaveza pa se ona okrenula ručnom radu.

„Kad se tikvica ubere, onda se suši. Potom se obrađuje i šmirgla. Nakon toga se lakira i onda vam ona traje dugo sve dok se ne razbije“, ukratko pojašnjava vrijedna Mara proces izrade i pokazuje nam svoju alatku kojom većinom izrađuje predmete. Riječ je o maloj pili vrlo pogodnoj za rezanje tikvica.
Mara se i pred nama odmah primila posla i stala je obrađivati tikvice koje je naručila. Kaže da ne mjeri koliko joj vremena treba kako bi nešto završila. Sve ovisi kako je raspoložena taj dan i kako joj stvari idu od ruke.

Podučava i druge
„Ponekad nemam dovoljno svojih tikvica, sve zavisi o godini, pa naručim od prijatelja i poznanika da mi ih posade. Evo, ove su mi stigle neki dan iz Bočadira“, ubrzano nam pripovijeda Mara i pokazuje novu robu. Svoje proizvode, koje slobodno možemo nazivati umjetninama jer su jedinstveni i savršeno obrađeni, nikad nije prodavala iako za njih postoji veliki interes
„Nije još bilo čovjeka koji je došao u moju kuću, a da se nije pozitivno iznenadio kad je vidio čime se bavim. Što napravim, većinom zadržavam za sebe ili poklanjam rodbini i prijateljima. Rado ih poklanjam i u humanitarne svrhe da se prodaju na izložbama za liječenje bolesne djece“, rekla je Mara i donosi nam „neke papire“. To je ugovor o djelu koji je potpisala s Maticom umirovljenika Krapinsko zagorske županije u sklopu „Senior aktiv programa“.
„Imala sam nekoliko skupina kojima sam ovo proljeće pojašnjavala i pokazivala što radim. Bio je veliki interes i polaznici su drage volje sa mnom oblikovali tikvice. Bilo je jako zanimljivo“, veselo nam priča Mara i uzima u ruke gusle koje je isto tako sama napravila i izlazi van. Iako je na dan kad smo bili Marini gosti pljuštala kiša kao da stiže smak svijeta, ona nam mirno pozira ispod brajde u svom dvorištu.

Tito na zidu
„Nećemo se rastopiti. Da ne bude sve slikano u zatvorenom...“, na šalu sve okreće ljubazna Mara. Na povratku u kuću, za oko nam je zapela jedna uokvirena slika na zidu. „Da, to je Tito. Ja ga se ne sramim. Dok je on bio živ, bilo nam je svima dobro. Pamtim vrijeme kad su se svi protiv njega odjednom okrenuli, ali su nekako naglo utihnuli. Sada bi mnogi htjeli da se vrati, ali to ne ide...“, potpuno je iskrena ova samouka umjetnica koja je rođena u okolici Prijedora. Narod je svugdje uglavnom dobar i pošten. Posvadile nas velike glave koji ni sami više nisu sigurnu zašto su nas zavadili. Treba biti dobar čovjek i ostalo nije važno“, otvoreno iznosi svoje mišljenje Mara.

Tajna vitalnosti
Otkriva i tajnu svoje vitalnosti. „Po cijeli dan radim ono što volim. Ne mislim na bolest i loše stvari. Televiziju pratim, ali sam više posvećena svojem poslu. Ponekad se družim i sa susjedima na kavi, ali najviše me veseli odlazak svaki tjedan u Udrugu umirovljenika u Konjščini u kojoj se dobro zabavljamo i svašta radimo“, kazala je Mara i dodaje kako nema nikog tko bi nastavio njezin hvalevrijedan hobi.

„Htjela bih samo da ljudi vide ono što radim. Da uživaju i drugi, kao što i ja uživam. Ne zanima me zarada od toga što napravim iz ljubavi, jer ja za sebe imam dovoljno. Cijeli život sam radila, kao i moj suprug. Da sam znala ono što danas znam, više bih trošila u mladosti na provode“, glasno se nasmijala i natočila nam u čašu kole.
Odlazimo iz ovog čarobnog mjesta u kojemu caruju tikvice, spokoj i dobra energija. Mara nam maše na rastanku okružena djelima svojih ruku koja su postala lokalna atrakcija.