Krapinsko-zagorski župan Siniša Hajdaš Dončić

Život u Hrvatskoj zadnjih se mjeseci doima kao vožnja po devetom krugu Pakla: okruženi smo probisvijetima koji su se bogatili na tuđoj muci, institucije su kafkijanske, tzv. mali ljudi šute zacementirani u svojoj apatiji…

Biti političarem u takvom vremenu nije lako. Zamišljam si situaciju da policija pohapsi sve viđenije novinare jer su lopovi… U kakvu su situaciju sva ta događanja dovela vas koji vodite djelić ove naše opljačkane države iz kojeg 'centrala' i dalje izvlači sve što može?

Hajdaš Dončić: Život u tranzicijskoj Hrvatskoj podsjeća me na knjigu Danila Harmsa, jednog od mojih omiljenih satiričara rane ruske ere i njegove „Slučajeve“. Harms tu odlično parodira jednu ljudsku osobinu slijepog povođenja za ljudima koji su možda i najgori među njima, a sebe i svoje sljedbenike vode u propast. Tako su mnogi Sanaderovi suradnici, kolege i prijatelji, kojima je glavni postulat bio „Kud Sanader tud i ja“ ili „Sanader je rekao…“ zapeli u lijevku šestog kruga pakla. Harms bi rekao, sve su to dobri ljudi ali im se nije dalo raditi i upravljati, a bili su žedni časti i slave. I kad se njihovom voljenom i do jučer neprikosnovenom vođi dogodila metamorfoza, baš kao u Kafkinom „Preobražaju“, kad im je premijer postao žohar, njegovi sljedbenici prelaze u novi krug lijevka pakla i gaze svog dojučerašnjeg idola. Ipak, valja imati vjeru u budućnost, jer nisu svi slijepa sljedba. Puno je ljudi koji sad imaju priliku izići iz sjene u koju su gurnuti. Hrvatska nije loša zemlja, samo se njome loše upravlja. Vratimo li se iz epskog spjeva u stvarnost, koja jest vrlo slična Danteu, Kafki i Harmsu, nalazimo se u vrlo čudnoj situaciji jer se ne traži ideja kao polazište svega nego podanost, nerijetko i ljudska glupost. Izgubilo se povjerenje u institucije i ljude. Turbulentno je ovo doba i sramota je za državu kojoj bivši premijer biva uhapšen kao lopov. Sve podsjeća na neku afričku državu-koloniju, koja je dozvolila krupnom kapitalu da upravlja prirodnim resursima, a zauzvrat se uska oligarhija bogati. Ali ne valja generalizirati, jer kao što ni svi liječnici ili novinari nisu korumpirani, nismo svi ni mi koji se bavimo politikom. Netko se u taj poziv upustio iz osobnog, često sitnog interesa, a netko jer još uvijek vjeruje u ideale, jer duh umire kada prestaneš vjerovati u svoje ideale.

Situacija ni lokalno ni globalno nije dobra. Puno vaših kolega političara živi svim srcem i dušom makijavelistički nauk. Koje su vaše metode preživljavanja među takvima i jeste li zažalili ikada što ste se 'dali' u politiku?

Hajdaš Dončić: Pošto štujem škole Aristotela, Hegela i Keynesa, mogu reći da je čovjek po prirodi političko biće, jer mora djelovati i činiti djela s obzirom na snagu koju mu je podarila priroda. Upravo to mjesto određeno je djelom pojedinca i to je moja koncepcija bavljenja politikom ili moja koncepcija svemira. Moji kolege koji žive makijavelistički nauk vjerojatno su krivo shvatili „Vladara“ (Il Principe) kojeg sam zahvaljujući prijatelju iz Donje Batine, baš prije par mjeseci ponovno pročitao. „Vladar“ Machiavellia daje dobre preporuke za uspješno vladanje. Naglašava kako uspješan vladar mora znati uravnotežiti težnje upravljačke klase nasuprot težnjama naroda. A to se može ostvariti jedino zaštitom imovine i časti građana. Iskreno, ponekad se pitam je li za mene dobro, bolje rečeno zdravo, baviti se politikom. U tim dvojbama kažem samom sebi kako sam ja zapravo viši predavač na privremenom radu u politici, samo ne znam, koliko će taj privremeni rad trajati. Sliči to životnom motu naših gastarbajtera koji su svi odlazili na godinu, dvije u strane zemlje, a ostajali tamo do penzije.

Glede na društveni kontekst, duh vremena, što se može učiniti da nam bude bolje? Išta, ništa, malo, više?

Hajdaš Dončić: Duh vremena određen je globalizmom i podjelom svijeta na sfere koje proizvode i na sfere koje upravljaju, što me podsjeća na Huxleya i njegov Vrli novi svijet. Što učiniti da nam bude bolje? Odgovor na to je, učiniti napor više. Naglasio bih da ne postoje brza i trenutna rješenja. Tamo gdje je zajednica spremna na promjenu, što se vidi u tome koliko je pojedinaca spremno za promjenu, društvene promjene su i moguće. Mislim da je jedini recept neprekidno učenje, usavršavanje i duhovnost. Dakle, radna etika uz duhovnu komponentu.

Vi ste, kažu, političar novog doba i novog kova. Što je politika mogućeg danas i što će primjena tih novih postulata donijeti, konkretno, našim ljudima koji žive u Zagorju?

Hajdaš Dončić: Ako je politika novog kova država neutralne vlasti koja posreduje u sukobima i tako osigurava miran suživot, za što je nužna vladavina zakona koja se provodi kroz uređene institucije te ako je cilj suživot ljudi u društvenoj organiziranoj formi - onda jesam političar novog kova. Za sebe volim reći da sam prije svega realna osoba, koja ipak zbog svojih ideala možda nije uvijek s dvije noge na zemlji, već malo lebdi, ali u pozitivnom smislu. Ono na što sam ponosan, da zajedno sa svojim zamjenicima nismo otvorili vrata korupciji. Štoviše, spriječili smo dolazak korupcije u službene institucije županije, bolnice i ustanove u kojima imamo upravljačka prava. Upravo takvim djelovanjem, uz poštovanje tradicije i njegovanje Zagorja kao regije s karakterom, ali i uz kozmopolitizam i integracijom Zagorja u europsku priču regija - Zagorje se već prepoznaje, a u budućnosti će dobivati i na sve većem značaju u mnogim područjima života.

Da imate apsolutne ovlasti, što biste sve poduzeli da se nacija rekuperira i da krenemo čisti iznova?

Hajdaš Dončić: Kao prvo, ne želim apsolutne ovlasti. Kada bi mi bile nametnute, bio bih kao Fridrih II, vladar prosvijećenog apsolutizma, koji je u 18. stoljeću bio reformator Pruske države, ali naravno prilagođen 21. stoljeću. Svakako bih inzistirao na radnoj etici, obveznom obrazovanju s naglaskom na tehnologijske znanosti. Bez ulaganja u inovacije i tehnologiju ovoj naciji neće biti napretka.

Kamo sve idemo? Ka smislenim regijama, ka usitnjenim 'feudima', ka velikoj zajednici naroda? Koja je strategija i kako uskladiti lokalno i globalno da ta tranzicija bude što bezbolnija?

Hajdaš Dončić: „Gdje puše vjetar promjene, jedni grade zidove, a drugi vjetrenjače“ – jedna je od starih izreka koja dobro opisuje našu sadašnjost. Tranzicijske promjene, barem u današnjem obliku, nipošto ne nude iste izglede svakoj osobi, no izreka nas ujedno i ohrabruje da promjenu i krizu shvatimo kao izazov i mogućnosti. Pitanje teritorijalnog ustroja i borbe za decentralizaciju pitanje je opstanka županija, nadam se i budućih regija. Tijekom Domovinskog rata centralizacija Hrvatske je bila nužna, ali za njom danas nema nikakve potrebe. Bez istinske decentralizacije nema dobrog upravljanja i nema zaštite regionalnih posebnosti i interesa. Nadam se da Hrvatska kreće prema smislenim regijama, koje će uskladiti lokalizam na putu prema globalnom.

Zaustavimo se na magičnoj 'sedmici' i svratimo pogled na Županiju koju vodite: što nas čeka, a što smo ostavili iza sebe?

Hadjaš Dončić: Sve uspješnije počeli smo međusobno povezivati ljude u istom cilju da Zagorje u skoroj budućnosti bude regija s karakterom. Regija koja postaje bajka na dlanu, destinacija ugodna za život rad i odmor. Zahvaljujući upornosti i ulaganjima stanovnika Krapinsko-zagorske županije, koja su ponekad i na granici nemogućeg, te znanjima naših ljudi i poduzetnika, taj cilj će se u skoroj budućnosti i ostvariti. To govori o žilavosti zagorskog gospodarstva, koje će i predstojeće i teško razdoblje opet prebroditi. Naša je misija da budemo realni u teškim vremenima, radimo i držimo se puta kojega smo si zadali ostvariti, jer je to i najbolji put izlaska iz krize.

Razgovarala: Ljiljana Pavlina