Prethodni članak
Sljedeći članak

'Glavni likovi svih mojih knjiga, slikovnica i romana dječaci su i djevojčice koje sam sreo u životu'

Djeci želim reći da hodaju otvorenih očiju, da gledaju oko sebe i da je najveća zagonetka u njihovom životu zapravo njihov djed, koji je bio popišanac kao i oni i prošao svega u životu. Djeci pokušavam na nanametljiv način pokazati što je i kakav je život, kako se trebamo ponašati, raditi i poštivati sebe i druge. Život je toliko zanimljiv i lijep, da samo treba gledati oko sebe i slušati i dobit ćeš mala čuda, bez obzira s kim razgovarao, kaže naš simpatični sugovornik

Prilikom predstavljanja njegove nove knjige u Donjoj Stubici, razgovarali smo s legandarnim književnikom i novinarom Mladenom Kušecom, koji nam je otkrio tajne komunikacije s djecom i njegova utjecaja na djetinjstva mnogih generacija

ZL:Koja je Vaša tajna komunikacije s djecom?

Kušec: Ja djecu izabirem sam. Među njima sam, slušam njihove razgovore ili ih sretnem na ulici i uključim se u razgovor. Inače, za njih mi odrasli uvijek postavljamo bedasta pitanja, pa im treba postaviti zanimljiva pitanja, vezano na ono što je njima trenutno zanimljivo. Tajna je u tome da moramo znati slušati. Mi ne znamo slušati više, svi samo govore ili šute. Ne znamo slušati jedni druge, upadamo u riječ. Pogledajte u Saboru ove, oni ko da su svi nepismeni i neodgojeni. Oni su možda imali dobro djetinjstvo, ali roditelji kad bi ih sad gledali sigurno bi rekli da su fulali. Na našu žalost.

ZL:Što učite radeći s djecom, a što djeca uče od Vas?

Kušec: Ja od njih doslovno kradem. Sve moje knjige koje sam napisao, preko sto naslova, sve su to knjige, slikovnice i romani, u kojima je glavni lik neki dječak ili djevojčica, koje sam sreo u životu. Radnja oko njih je izmišljena, ali djeca, odnosno likovi nisu. Život je toliko zanimljiv i lijep, da samo treba gledati oko sebe i slušati i dobit ćeš mala čuda, bez obzira s kim razgovarao. Svi su puni informacija, ali ih ne znaju dati van. Malo nas je progutala tehnologija, pa smo postali ovisni o njoj umjesto da je ona ovisna o nama. Više se ne gledamo u oči, ne razgovara se, sve što doznamo doznamo preko Interneta, a to je krivo. Evo, došao sam u Stubicu dva sata ranije da obiđem Matiju Gupca i Gupčevu lipu, što sam kao dijete prolazio, a i kao odrastao uvijek dođem, no svaki put sam stariji i doživljavam na drugi način. Djeci želim reći da hodaju otvorenih očiju, da gledaju oko sebe i da je najveća zagonetka u njihovom životu zapravo njihov djed, koji je bio popišanac kao i oni i prošao svega u životu. Djeci pokušavam na nanametljiv način pokazati što je i kakav je život, kako se trebamo ponašati, raditi i poštivati sebe i druge.

ZL: Koliko je zapravo zanimljiv taj sraz, ali upravo i povezanost među onim najmlađim i onim najstarijim generacijama?

Kušec: Zanimljivo je itekako, ali gubimo tu povezanost. Zaboravili smo da postoje bake i djedovi. Imam unuka od 6 i pol godina, on ima ono što ja zovem ''tabletić''. Ja ne znam raditi na tome, a on mi veli kak možeš biti tak bedast. Njemu je nevjerojatno da ja to ne znam, a on to zna. Ako ja zaostanem puno za njim u ''olovci'' kojom se on služi i on vidi da sam ja za njega nepismen, ja više nisam zanimljiv. Tak da mi odrasli moramo itekako učiti da bi bili ravnopravni s njima i zanimljivi. Imamo u sebi priče koje nemamo kome ispričati. Nitko nema vremena, svi nekud žure, sve je postala reklama, a knjige se malo čitaju.

ZL: Krenuvši od Vašeg djetinjstva, pa kroz sva djetinjstva u kojima ste sudjelovali kroz svoj rad, što biste rekli kakva djetinjstva danas imaju djeca? Koje su glavne razlike?

Kušec: Jako su različita u nekim stvarima, a današnja su djeca uskraćena za emocije, tu smo mi bili jači i bogatiji u tome. Toga više nema. Danas je među djecom konkurencija već u nižim razredima. U ponašanju jednih prema drugima je borba, svi bi trebali imati 5.0 što je glupo! Ja sam generacija kada se niste morali boriti za ništa posebno. Oni koji su imali 5, bili su štreberi, oni sa 4 i 3 bili su normalni, a mangupi su bili sa 2. Tad se raslojavalo, ali nisu nikakva sredstva djelovala da nas odijele, već nas je sve što smo imali povezivalo. Danas djeca više znaju o svemiru i stranim državama, nego o svojoj domovini, mjestu i gradu. U Stubicu dolaze ljudi iz cijele Hrvatske da vide ljude, doznaju kako žive, prema tome vi ste dužni dati nešto Stubici koja vam daje djetinjstvo, vaša je stvar da se pokažete ili ćete biti samo na mobitelu pa ćete biti u kontaktu s Kinezom, a nećete imati pojma da Štef kraj vas pati, jer je zaljubljen u Ivančicu.

ZL: Znači li to da je tehnologija zapravo odmaknula djecu od stvarnosti?

Kušec: Da, djeca su odmaknuta od onoga gdje žive i čime su okružena. Imaju pipke po cijelom svijetu i svemiru, a najmanje znaju o onome oko sebe. Cura i dječko sjede jedno kraj drugoga, ona tipka po svom mobitelu, on po svom. Gledajte, kad bi ja nekada sjeo kraj svoje cure, ako je nisam barem laktom dodirivao, bio sam nesretan. Imao sam potrebu da to biće koje mi je lijepo i drago dodirujem. A oni sad sjede, ja ih gledam i ne mogu vjerovati i žao mi je te generacije.

ZL: Rekli ste jednom prilikom da je raditi s djecom najljepši posao na svijetu. Možda se mnoge tete u vrtiću ne bi složile s tim, zbog čega Vi tako mislite?

Kušec: Možda se tete ne bi složile, jer moraju ispuniti svoje zadatke s tom djecom, naučiti ih nešto i imaju veliku obvezu, ali ja ne moram. Ja želim samo doznati tajne koje sam zaboravio, vratiti se u djetinjstvo preko njihovog djetinjstva i vidjeti razlike, iskoristiti to i negdje zapisati, kao savjet, preporuku. Moje Bijele vrane su i moji glavni likovi u mojim knjigama. Nailazim na takvu djecu koja imaju što reći. No, njihovi roditelji su toliko zatrčani, toliko je važan novac, pa misle da će dijete kupiti s poklonima… Romobil koji je moj otac sa mnom radio i sad imam u svojoj glavi. Ali bicikl koji ste mu kupili i koji je vozio 15 dana i više mu nije zanimljiv, neće ostati ni u glavi ni u sjećanju ni kao poštovanje prema nečijem trudu. Djeca tek kad odrastaju shvaćaju probleme, a dužnost je roditelja da objasne djetetu da je ovaj život i lijep, ali krije i tajne koje nisu dobre, kojih moraju postati svjesni i postaviti se prema njima.

ZL: Zbog čega su bajke važne u djetinjstvu i odrastanju, ali i kasnije kad smo ''veliki''?

Kušec: Jako su važne. Da razvijemo maštu kod djece, jer ćemo inače dobiti ledene ljude. Sva ta tehnologija nas zaleđuje, meće u jedan red, isključuje obitelj. Isključuje to da ja vama, da sad imam 16 godina, a vi 14, napišem pismo, jer sam zaljubljen u vas. Više danas nitko ne dobije pismo. Pa i čestitke za Božić dobivam SMS – om!

ZL: Pišete li Vi još uvijek čestitke za Božić?

Kušec: Još uvijek ih pišem, imam desetak ljudi kojima pišem. Jednom smo u staroj kući moje žene naišli na pisma njezina pradjeda, koja je pisao svojoj budućoj ženi, tražeći ju da se pojavi na prozoru da je vidi. Pisma su sačuvana, pisana krasopisom. Prijateljice moje unuke rasplakale su se kad su to vidjele, jer su shvatile da to nikad neće imati. Nikad neće imati pisanu izjavu ljubavi, molbu roditelja da mogu izaći… Puno toga smo izgubili. I ja sam djed, moj život za unuke mora biti bajkovit, a ne blesav. Bajka je važna da probudi taj emocionalni dio. Sve bajke završavaju tako da dobro pobjeđuje, kao i svi bedasti kaubojski filmovi, a danas je sve manje takvih filmova.

ZL: Nije li to onda zavaravanje djece, život ipak nije uvijek bajka sa sretnim krajem?

Kušec: Istina. Ali moramo vjerovati da će dobro pobijediti, da bi i sami bili dobri. Ako ne vjerujemo da će dobro pobijedtiti, onda se nećemo truditi da budemo dobri.

ZL: Svojim ste emisijama, zapravo cijelim svojim radom, obilježili djetinjstvo i život mnogih generacija. Osjećate li to kroz razgovor s djecom, ali i starijim generacijama?

Kušec: Osjećam to po susretima na cesti, mnogi me prepoznaju po glasu. Drago mi je da se sjećaju djevojčica i dječaka, koje sam imao u emsijama, da ih citiraju, poput one rečenice bedaste, koja zapravo nije uopće bedasta, a iskoristio sam ju kao poruku – ''da je najvažnije u životu da ne skidaš pločice sa zida u kupioni''. Rekla je to curica koja je tada imala 4 godine, a danas ima 50 i nešto. Želim reći da ne mogu ja vama reći što je najvažnije, ali mogu puno savjeta dati. Što je kome najvažnije mora doznati sam, svakom je djetetu nešto drugo najvažnije i na taj način šaljem poruku. Ta djeca koja su neobična ostala su u sjećnju mnogima, a javljaju mi se i dan danas mnogi koje sam imao u emisiji i to mi je jako drago.

Još članaka iz "Vijesti"

Facebook

Smanjena je vidljivost zbog magle mjestimice u Gorskom kotaru te na autocesti A6 Rijeka-Zagreb između Delnica i Vrbovskog. Mokri su i skliski kolnici mjestimice u Dalmaciji, Gorskom kotaru, Istri, i Hrvatskom primorju, a zbog niskih temperatura ...

 
iz valute
u valutu

Tečajna lista služi isključivo u informativne svrhe i podliježe promjeni bez prethodne najave. Zagorje.com ne može jamčiti točnost tečajne liste koju koristi konverter. Prije provođenja stvarnih transakcija potrebno je provjeriti trenutni tečaj kod službene ustanove. Tečajna lista dohvaćena je prema online podacima Hrvatske narodne banke.

mojtv.hr - kompletan tv program