Dvoumila se jedna o rijetkih stručnjakinja obiteljskog prava, Elvira Belošević, progovoriti o činjenici da se školovala upravo da bi se posvetila, ne poslu nego pozivu, kako to po njoj treba osjećati osoba koja radi u sustavu socijalne skrbi, ali nakon nemilog događaja s pretučenom dvogodišnjom djevojčicom koja je od ozljeda umrla, odlučila je ipak progovoriti o stvarima zbog kojih je zapravo 'pobjegla' iz tog sustava. 'Svaka strana u ovoj priči i sustavu općenito ima svoj teret, svoju krivicu, omaške, propuste i olakotne i otegotne okolnosti, osim ukoliko se radi o namjernim skrivljenim činima ili grubim propustima, počinje Elvira svoju priču.

To nije posao već poziv

Kao prvo, objasnila je da osoba koja se odluči raditi u sustavu socijalne skrbi kao socijalni radnik, psiholog ili pravnik treba znati da to nije zanimanje, karijera ili samo 'posao, već se radi o 'pozivu' i za takva radna mjesta trebali bi konkurirati isključivo ljudi koji su u stanju opsegu i sadržaju posla pristupiti s tom idejom da se radi o 'pozivu'. Osim stečenih znanja u procesu obrazovanja, za ove poslove potreban je iznimno sofisticirani psihološko emocionalni kapacitet. A evo njezine priče.

Lupanje na vrata i vikanje 'gluhima'

'U sustavu radila tri i pol godine kao pravnica i to je bio moj cilj, diplomirala sam Obiteljsko pravo, položila pravosudni ispit i borila sam se s divnim timom u CZSS Zabok, Ljerkom Tuđa Družinec i Tanjom Bižić i uz pomoć iznimno osjetljivih sutkinja na Općinskom sudu gospođama Mohač i Škudar, kroz sustav misleći da ću spasiti svako dijete i osobu u potrebi. Nakon tri i pol godine bila sam jako tužna osoba i naprosto nisam više mogla to raditi. Ustajala sam se, živjela dane i sanjala sa svim tim tugama. Nakon četrnaest godina, ja još uvijek pamtim svoje stranke, terene, emocije, tužne oči, silno siromaštvo koje prije tog posla nisam mogla niti pojmiti. Bespomoćnost je čest osjećaj, pogotovo kad lupate na brojna zatvorena vrata ili govorite odnosno vičete 'gluhima', a koji nemaju nikakvih fizioloških problema sa sluhom, kaže Elvira i navodi tek par primjera neuspješne borbe.

Tri godine borbe za izdvajanje od oca, osuđenog silovatelja
Tako su bile su potrebne tri godine borbe za izdvajanje djece iz uvjeta koji su bili na granici strave i užasa. Otac, koji je doduše bio rehabilitiran, ali počinitelj kaznenog djela silovanja s odmjerenom mu kaznom od 9 godina, bez prisustva majke koja je bila s posebnim potrebama, djeca su izdvojena tek nakon tri godine borbe, ali su izgubljeni kroz sustav bez ikakvih odgojnih socijalno emocionalnih obrazaca u najranijoj formativnoj dobi, a ne krivnjom Centra. 'Svaka očevu žalbu na Rješenje Centra o izdvajanju Ministarstvo je uvažilo. Radilo se o 'pravu roditelja' kojemu teško da bi itko normalan povjerio pit bulla na čuvanje, slikovito s gorčinom priča nam Elvira Belošević.

Kad majci dijete znači vjerojatno manje od purana

Drugi primjer je nama, običnim ljudima, gotovo nestvaran, no Elviri se dogodio. 'Nakon izdvajanja djeteta-bebe iz domaćinstva u kojem majka uglavnom nije bila prisutna niti emocionalno ili bilo kako drugačije angažirana, domaćinstvo nije imalo nikakve sanitarne prostorije, dijete je spavalo u prostoriji s bakom, bakinim partnerom, prabakom, ujakom i kada bi bila prisutna majkom te sa živom životinjom – puranom i povjeravanja bebe ocu djeteta i baki po ocu koji su živjeli u normalnim uvjetima, jedna poznata aktivistkinja (na državnoj razini) mi je rekla da ja ne znam što je siromaštvo i da se dijete ne uzima majci zbog siromaštva i da je oduzeto pravo majci da bude majka i da se brine o djetetu. U nijednom trenu nije pitala zašto ti ljudi tako žive, tko se brine o djetetu, da li je to dijete jelo, da li ga je tko zagrlio i koliko se je pokušalo raditi s majkom koja naprosto to dijete nije imala namjeru dobiti, a još manje se o njemu brinuti te joj je značilo vjerojatno manje od purana koji je prebivao u istoj prostoriji, tužna je Elvira Belošević.

'Svim 'ad hoc' progonima spaljujemo vještice'

Vidjela je, priča, i groznih socijalnih radnika, pravnika, odvjetnika, ljudi na raznim pozicijama u sustavu posve lišenih osobne odgovornosti, empatije i bilo kakve kompetencije za isti posao. 'Naslušala sam se iskustva ljudi, iskustava mojih prijatelja kroz postupke posvojenja i razvoda, nekad sam uspjela pomoći, a nekad nisam. Naslušala sam se sumnji i indicija o korupciji koje zasigurno ima. Ali sam vidjela mnogo divnih stručnjaka koji su se trudili, učili i nastojali pomoći onima zbog kojih su radili taj posao. Mogla bih tako napisati primjera i primjera kada sustav ne da krenuti dalje, kada aktivisti u najboljoj namjeri bez adekvatnih znanja naprave mnogo više štete nego koristi, kada ljudi sami štete sebi i drugima i sustavu samom kao takvom, ali ono što želim naglasiti je da se sve treba sagledati objektivno, istražiti i postupiti odgovorno. Čitala sam novinarske članke, slušala osvrte stručnjaka, aktivista i građana. Posve je jasno da svatko ima svoje mišljenje, ali za javne istupei osvrte svatko treba snositi odgovornost. Svim ovim 'ad hoc' progonima spaljujemo vještice i besmisleno je i krajnje neodgovorno od svih strana kojeu tome sudjeluju. Odgovornost treba biti sustavna i ide od vrha, a ne kako je pametno rekla jedna divna kolegica, od sredine bez istrage i utvrđenog činjeničnog stanja. Takvim progonima i javnim neodgovornim istupima ruši se povjerenje ljudi u sustav i to onih najugroženijih koji se nemaju kome obratiti, koji nemaju novac za pravnu, psihološku, psihijatrijsku, a često niti osnovnu liječničku pomoć, koji sami bez sustava nisu u mogućnosti pomoć niti zatražiti zbog ograničenja koja imaju. Također se dovodi u opasnost i one požrtvovne divne ljude koji stručno i odgovorno rade jedan jako težak posao, kaže Elvira koja je u tri i pol godine sve rečeno iskusila.

Njezinim malenim strankama polomili su krila oni koji su ih trebali razvijati

'Svaki tužan izgubljen pogled mojih tada malih stranka kojima su polomili krila oni koji su ih trebali razvijati, koji su ih trebali vinuti u nebo i štititi ih, ja nosim u svojem srcu i nikada to neću zaboraviti i u svom životu koračam sasvim drugačije nakon iskustva rada u Centru za socijalnu skrb, tužna je diplomirala obiteljska pravnica, Elvira Belošević.

Zašto je to tako?

'Sustav socijalne skrbi je godinama potkapacitiran sustav, u koji se ne ulaže niti se razvija, ne ulaže se u obrazovanje djelatnika, u redovne supervizije, a ponajmanje u bilo kakvu sustavnu motivaciju.Naime, radi se o temeljnom sustavu za omogućavanje kvalitetnog funkcioniranja velikog dijela stanovništva bilo koje države, a pogotovo tranzicijske bez organiziranog gospodarskog temelja i egzistencijalne sigurnosti. Zakonska rješenja i organizacija institucija nisu u skladu s potrebama na terenu, te je veliki problem politikantstva odnosno političkog kadroviranja apsolutno neadekvatno obrazovanih i nezainteresiranih ljudi na vodeće pozicije u sustavu, kaže Elvira Belošević.

U Zagorju nema dovoljno udomitelja za djecu

Na području Krapinsko - zagorske županije rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva za djecu ima 25 udomiteljskih obitelji u kojima je smješteno 54 djece. Kroz godine, prema podacima izdaje se sve manje rješenja o dozvoli za obavljanje udomiteljstva za djecu. Tako je 2017. i 2018. godine izdano 7 rješenja, 2019. 9 rješenja, 2020. 5 rješenja, a ove godine još niti jedno. Prema podacima u SocSkrb aplikaciji proizlazi da u Krapinsko - zagorskoj županiji trenutačno ima ukupno 32 potencijalna posvojitelja, četvero djece koja imaju pretpostavke za posvojenje i za koje se procjenjuje da je posvojenje u najboljem interesu, dok je u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 8. travnja 2021. u županiji zasnovano osam posvojenja, kažu u Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. U registru posvojitelja RH trenutno je više od 1500 parova ili pojedinaca, dakle osoba koje žele posvojiti djecu, a broj djece s ispunjenim pretpostavkama za posvojenje daleko je manji. Posvojitelji se žale da više godina čekaju posvojenje, neki ga nikad ne uspiju realizirati. S druge strane, potrebe za udomljavanjem djece su svakodnevne.