Jedini zagorski rugby klub osnovan je u Klanjcu u jesen 1968. te se ubrzo uključio u jedinstvenu jugoslavensku ligu. S radom je prestao 1973., jer više nije bilo financijskih mogućnosti za nastavak djelovanja.

O brojnim uspjesima kluba i anegdotama vezanim uz ovaj, za Zagorje ne previše poznat sport, razgovarali smo sa Stjepanom Golubićem, jednim od najistaknutijih klanječkih ragbijaša. - Direktor firme Met-ka koja se bavila metalom i kamenom Tomislav Gadža imao je nećaka koji je igrao za rugby klub Zagreb. Tako je došlo do inicijative za osnivanjem rugby kluba u Klanjcu. Spomenuti Zvonko Pavlinić, Gadžin nećak doveo je trenera i igrača Vjekoslava Arambašića iz Zagreba te su tako njih dvojica zajedno s Gadžom i dečkima iz Klanjca osnovali rugby klub. Odmah te iste jeseni 1968.  klub je ušao u jedinstvenu jugoslavensku rugby ligu – ispričao je Golubić dodajući da je prvi naziv kluba bio rugby klub Kumrovec gdje je bilo i igralište kluba.

Kasnije je klub, prema glavnom sponzoru bio preimenovan u Met-Ka Klanjec. Igralište je bilo u Kumrovcu, a rugbyaši su se presvlačili u osnovnoj školi.  - Budući da tuševa nije bilo, prali smo se u potoku. Dresove smo nosili doma, gdje smo ih sami prali, a i kopačke smo sami kupovali – rekao je Stjepan dodajući da je u rad kluba bilo ukljuljučeno tridesetak ljudi. Kaže, rugby je za sve bio potpuno novi sport o kojem nitko nije mnofo znao. - Želim naglasiti da svi doživljavaju rugby kao grub sport, što on uopće nije. Čak je nježniji od nogometa. Ima puno manje povreda, jer,da bi se uopće moglo igrati zahtjeva strahovitu fizičku spremu – ističe Golubić.

Ispričao nam je i kako je izgledala tadašnja jugoslavenska liga. Isprava je postojala samo jedna liga koja je brojala 12 klubova. Klubovi su bili Singidunum iz Beograda, Dinamo iz Pančeva, Nada iz Splita, Mladost, Zagreb i Lokomotiva iz Zagreba, Ljubljana i Bežigrad iz Ljubljane i mi.Kasnije su još osnovani klubovi u Sisku, Zenici i Makarskoj.

Kako se broj klubova povećao, osnovana je još jedna liga. - Sve ekipe u Jugoslaviji smo pobijedili osim Nade iz Splita. Najdraži protivnik bila nam je Lokomotiva koju smo uvijek pobjeđivali. Što se plasmana tiče, bili smo 2-3 odostraga. No, i kad smo ispali u 2. ligu, iste godine osvojili smo 1. mjesto i vratili se u 1. ligu. Koliko je klub bio uspješan govori činjenica da smo imali nekoliko reprezentativaca Jugoslavije. Za reprezentaciju je igrao Vjekoslav Arambašić, a Tomislav Štih, Dragutin Kanturai ja također smo bili pozvani u reprezentacije – rekao je Golubić.

Na bliža su gostovanja klanječki rugbyjaši išli svojim autima, uglavnom fićekima, a u Beograd, Split i Pančevo putovali su vlakom. Čak su jedne godine išli u Beograd avionom, što je bio doživljaj u to vrijeme. - U Jugoslaviji rugbynije bio osobito popularan sport, ali se puno više pisalo nego što je to danas slučaj.Kod nas je bilo 100 do 200 gledatelja, a inače kad su se igrali derbiji sa splitskom Nadom ili Dinamom iz Pančeva koji su tada bili najjači klubovi, znalo je biti i 500 gledatelja – prisjeća se Golubić.

No kako je naglo počela, tako je i naglo završila zagorska rugby priča. Problem su, naravno, bile financije. - Firma koja nas je financirala je bila u lošem financijskom stanju. Nitko više nije mogao plaćati troškove. Putovanja su bila posebno visoka stavka. Godine 1974. obnovljen je nogometni klub, tako da je i to bio razlog što je splasnuo interes za rugby – dodao je Stjepan Golubić prisjećajući se da je tih nekoliko godina bilo vrijeme nezaboravnog druženja. Prijateljstvo, kolegijalnost, kak se veli: „Svi za jednog, jedan za sve!“ - Jednom prilikom naš suigrač nije mogao doći na trening jer je iskapao krumpir. Onda smo svi išli kod njega pomoći mu nositi vreće s krumpirom, što je ujedno bio i trening. Međusobno smo si pomagali. Uz rugby me vežu prekrasne uspomene. Ni prije nas ni poslije nas, nije bilo rugby kluba u Zagorju – zaključio je svoju priču Stjepan Golubić, koji se prisjetio i velikih međunarodnih uspjeha.

-Na  međunarodnom turniru u Modeni igrali smo s protivnicima iz Čehoslovačke i Italije i osvojili 1. mjesto. Kao najbolji igrač i strijelac turnira dobio sam plaketu. O nama su pisali francuski, engleski, talijanski i njemački novinari. U Modeni smo imali i „ratni plijen“. Budući da smo imali dresove slabije kvalitete, a Talijani kvalitetnije, poslije utakmice išli smo razmjenjivati dresove, gdje smo puno bolje prošli od Talijana – našalio se Golubić.